Danas žene igraju glavnu ulogu u hipnoterapiji kao praktičarke, istraživačice i edukatorice - a istraživanja pokazuju da je u suvremenim školama hipnoterapije više žena nego muškaraca. Ta vidljivost počiva na radu ovih ranih pionirki. Njihovi doprinosi podsjećaju nas da povijest hipnoze nisu oblikovale samo poznate osobe, već i mnogi odlučni glasovi koji su radili na unapređenju područja.

Polazeći od uvida Branka Vuletića iz Fonetike književnosti, istražujem govor kao mjesto u kojem se jezik obogaćuje ljudskom prisutnošću. Značenje se ne nalazi u riječima samima, nego u načinu na koji su izgovorene – u intonaciji, ritmu, pauzama, afektivnosti i ukupnom zvukovnom ostvaraju govora. Kada glas prestane biti nositelj informacije i postane nositelj stanja, govor se doživljava. Na toj razini otvara se prostor u kojem pripovijedanje prestaje biti sadržaj, a postaje iskustvo – temelj hipnotičkog pripovijedanja i unutarnje promjene.

Mitovi o hipnozi nisu pogrešni – oni su odraz naših strahova, želja i potrebe za kontrolom. Kad ih pokušavamo srušiti, zapravo ih potvrđujemo. Hipnoza nije suprotna mitu, ona ga istražuje – i u njemu pronalazi čovjeka koji se pokušava prepustiti sebi.

Od kvocijenta inteligencije, preko znanja i vještina, pa sve do učinkovitosti i profesionalnosti – učili su nas da će nas umno naprezanje, ako ga dovoljno izbrusimo, zaštititi od budućih opasnosti. Gotovo na razini refleksa.