Kada ljudima spomenete hipnozu, često pomisle na sugestije, trans ili pozornicu. No, kada ih pitate što ih stvarno privlači hipnozi i hipnoterapiji, odgovori su sasvim drugačiji.

Nešto prvi put čujemo, doživimo ili protumačimo na određeni način. Um popuni prazninu onim što mu je u tom trenutku dostupno i onda to ponavljamo dovoljno puta da postane naša verzija stvarnosti.

Nisam išao u vrtić kad sam bio dječak. Vrtić je dolazio k meni. Jedna mala vrata između mog dvorišta i vrtića pretvarala su prostor u mjesto igre. Danas ta vrata vode prema hipnotičkom pripovijedanju — prostoru u kojem priča stvara promjenu, a promjena piše nove priče.

Danas žene igraju glavnu ulogu u hipnoterapiji kao praktičarke, istraživačice i edukatorice - a istraživanja pokazuju da je u suvremenim školama hipnoterapije više žena nego muškaraca. Ta vidljivost počiva na radu ovih ranih pionirki. Njihovi doprinosi podsjećaju nas da povijest hipnoze nisu oblikovale samo poznate osobe, već i mnogi odlučni glasovi koji su radili na unapređenju područja.

Polazeći od uvida Branka Vuletića iz Fonetike književnosti, istražujem govor kao mjesto u kojem se jezik obogaćuje ljudskom prisutnošću. Značenje se ne nalazi u riječima samima, nego u načinu na koji su izgovorene – u intonaciji, ritmu, pauzama, afektivnosti i ukupnom zvukovnom ostvaraju govora. Kada glas prestane biti nositelj informacije i postane nositelj stanja, govor se doživljava. Na toj razini otvara se prostor u kojem pripovijedanje prestaje biti sadržaj, a postaje iskustvo – temelj hipnotičkog pripovijedanja i unutarnje promjene.