Sram je jedan od onih osjećaja od kojih bismo najradije pobjegli.

Dok izgleda kao da je tu da nas osami od ostatka svijeta, često je tu da pobjegnemo prvenstveno od sebe.

Jer, što se dogodi kada slučajno ugledamo nešto svoje što se baš i ne uklapa u sliku koju imamo o sebi? Neki impuls, želju, osobinu, misao koju jedan pristojan, zreo i dobro posložen „ja“ baš i ne bi trebao imati?

Sakrij. Objasni. Opravdaj. Zaboravi. Ili nešto slično.

Jungovska psihologija za taj skriveni dio nas ima dobro poznato ime – sjena.

U knjizi Man and His Symbols susret sa sjenom povezuje se upravo sa sramom. Kada pokušamo pogledati vlastitu sjenu, postajemo svjesni osobina i impulsa koje smo u sebi poricali. I često ih se sramimo.

“When an individual makes an attempt to see his shadow, he becomes aware of (and often ashamed of) those qualities and impulses he denies in himself…”

Možda se zato toliko bojimo susreta sa sjenom.

Možda sama sjena čak nije najveći problem. Problem je sram koji stoji pred njom kao vratar.

Sve dok se ne dogodi nešto zanimljivo: zaljubimo se.

Zašto intimni odnosi mogu biti iscjeljujući?

Jedan od razloga možda je upravo to što u kvalitetnom intimnom odnosu svakoga dana u svakom pogledu, sve je manje toga čega se “moramo” sramiti.

I ne mislim samo na trenutak kada prvi put prdnemo pred partnerom.

Ili kada otkrije da kradom jedemo kifle s pekmezom i tunom.

Ili priznamo da kao sasvim zreli, ozbiljni ljudi obožavamo kompjuterske igrice, gledamo Gilmorice redovito ili imamo neku svoju malu naviku koju baš ne pokazujemo svakome.

To su nijanse, ali princip je zanimljiv: pokazujem ti nešto što inače skrivam. Ti to vidiš. I ništa strašno se ne dogodi.

Ako je odnos kvalitetan i neosuđujući, s vremenom možemo pokazivati sve više sebe. Smanjuje se potreba za skrivanjem. Smanjuje se sram. A kada se sram smanji, sjena može izaći van. I dok joj dopuštamo da postoji, sada kada je smijemo pogledati uz empatičnog svjedoka, možda je napokon možemo vidjeti kao ono što jest. Pa je više ne moramo skrivati – ni pred drugim, ni pred sobom.

To je integracija.

Naravno, samo ako je odnos doista neosuđujući, jer intimnost sama po sebi to ne jamči. Odnos u kojem možemo biti viđeni bez poniženja i osude stvara vrlo posebnu vrstu sigurnosti. I upravo zato dobar terapijski odnos ima nešto zajedničko s dobrim intimnim odnosom.

Kada o sramu razgovaramo

Brojne razgovorne terapije na različite načine dolaze upravo do tih mjesta.

Razgovaramo. Prisjećamo se. Povezujemo. Pokušavamo razumjeti kako je nešto nastalo. Govorimo o onome o čemu možda dugo nismo govorili.

I ponekad upravo u odnosu s terapeutom prvi put izgovorimo nešto za što smo bili sigurni da ne smije biti izgovoreno. Možda nam izleti, možda se “otkrijemo” i vjerojatno ispod obrve klijent promatra terapeuta: kako će sad reagirati dok dijelim ovo što nikome nisam nikada otkrio?

Terapeut je čuo. Terapeut zna. Svijet se nije raspao. Sram je preživljen.

Za ovo treba vremena, složit ćete se. I povjerenja. I treninga.

I, naravno, pretpostavku da je sve to doista povezano s današnjim problemom zbog kojeg smo ovdje.

Zvuči dugo?

Nekad ne moramo otvoriti svaka vrata da bismo počeli mijenjati ono što se nalazi iza njih.

Kada priča zaobiđe vrata(ra)

U hipnotičkom pripovijedanju važan dio rada odvija se indirektno.

Umjesto da uvijek govorimo izravno o problemu, možemo govoriti kroz metaforu, priču, sliku i simbol.

Priča stvara odmak.

Možda više ne govorimo o meni. Možda govorimo o čovjeku koji cijeli život nosi težak kaput, ruksak, kamen.

O kući u kojoj je jedna soba godinama zaključana, ne radi lift, nema struje.

O nekome tko je toliko dugo čuvao stražu da je zaboravio što zapravo čuva.

Svjesni um može slušati priču, a neki drugi dio nas može u toj priči pronaći nešto svoje.

Upravo je u tome vrijednost indirektnog pristupa. Klijent ne mora nužno terapeutu detaljno objasniti svaki dio vlastite povijesti kako bi mogao početi drugačije doživljavati neki njezin obrazac.

Ne umanjujem pritom vrijednost anamneze, razgovora ili razumijevanja povijesti klijenta. Oni imaju svoju važnu funkciju. No, nisu jedini put do promjene.

Moć transa

Hipnoza dodaje još jedan sloj koji u nekim procesima može skratiti put do onoga s čime radimo.

Trans mijenja način na koji usmjeravamo pažnju, doživljavamo unutarnje slike, reagiramo na sugestije i pristupamo vlastitom iskustvu.

Zato hipnotički rad omogućuje da se bavimo i obrascima koji su automatski, duboko naučeni i koje nije uvijek jednostavno promijeniti samo svjesnim objašnjavanjem.

Ponekad se trans događa tijekom formalne hipnoze, nekad počinje već u razgovoru, a često ga produbljuje priča.

I tu dolazimo ponovno do srama.

Slušajte ovako – ako svaki put moramo najprije detaljno ispričati ono čega se sramimo, objasniti kako je nastalo, pokazati ga drugoj osobi i izdržati osjećaj koji dolazi s tim pokazivanjem, tada sam sram može postati prepreka radu. Kome se to da? Ikad?

Naravno, redovito je dobro upravo to učiniti: pogledati ga, imenovati, razgovarati o njemu, dopustiti da ga empatični svjedok vidi.

I NE MORA SVAKI terapijski proces izgledati tako.

Metafora može proći ondje gdje izravno pitanje teško prolazi. Na kraju krajeva, sva značenja su kod Vas. Ne kod drugoga.

Nadalje, priča može dotaknuti nešto što klijent još ne želi pretvoriti u riječi. Jer hipnotičko pripovijedanje možemo promatrati upravo tako – kao svojevrstan motivacijski govor za podsvijest.

Često nesvjesnom možemo ponuditi novo iskustvo bez potrebe da svjesni um prethodno napiše detaljan izvještaj o tome kako je stari obrazac nastao, tko ga je poticao, što je branilo, a što boljelo u prošlosti…

I možda je upravo to jedna od ljepših mogućnosti hipnotičkog pripovijedanja!

Nekada ćemo s klijentom razgovarati o njegovu sramu, nekada ćemo mu pomoći da ga pogleda.

A nekada ćemo, barem nakratko, sram jednostavno uspavati.

I dok sram spava, možda sjena napokon smije izaći.

U redu je, smiješ. Vidim te.