“Znam to. I to znam. I da, zato jer, znam sve…
I svejedno nemam rješenje.
Pa jel moguće da sam toliko nesposoban?”
Postoje pitanja koja riješimo za pet minuta. Lako provjerimo činjenice, usporedimo mogućnosti, izračunamo što dobivamo i gubimo, donesemo odluku i nastavimo dalje.
I postoje i ona druga pitanja.
Vraćaju nam se dok se vozimo, kupamo, pokušavamo zaspati ili razgovaramo s ljudima koji nam žele pomoći. Svaki put pronađemo još jedan argument, još jednu mogućnost i još jedan razlog zbog kojeg trebamo nastaviti razmišljati.
Trebam li prihvatiti ovu priliku?
Želim li ostati ili otići?
Je li ovo dobar trenutak?
Što više razmišljamo, odgovor kao da postaje sve udaljeniji.
Razmišljanje je iznimno koristan alat. Pomaže nam analizirati okolnosti, predvidjeti posljedice i zaštititi se od brzopletih odluka.
Problem nastaje kada od istog alata tražimo odgovor koji još nema oblik riječi.
Tada ponovno pregledavamo iste informacije, samo ih slažemo drugim redoslijedom. Jedan dan prevagne jedan argument, drugi dan drugi. Ujutro smo sigurni, poslijepodne više nismo. Pitamo prijatelje, čitamo, istražujemo, pravimo popise i pokušavamo doći do osjećaja potpune sigurnosti.
No, potpuna sigurnost ne dolazi.
Svjesni dio uma tada počinje raditi još jače. Kao da će upravo sljedeća misao napokon riješiti cijelu stvar.
Ponekad je potreban drugačiji smjer pažnje. Prema unutra. Prema nesvjesnom…
Naš unutarnji svijet sadrži mnogo više od onoga što u jednom trenutku možemo jasno izgovoriti.
Tu su iskustva kojih se trenutno ne sjećamo, osjećaji koje još nismo imenovali, tjelesne reakcije, naučeni obrasci, asocijacije, slike, dijelovi priča i sitni znakovi koje je svjesna pažnja preskočila.
Sve to sudjeluje u našim odlukama.
Možda ste nekada ušli u prostoriju i odmah osjetili da nešto nije u redu, iako još niste znali objasniti zašto. Možda ste dugo pokušavali riješiti neki problem, a odgovor se pojavio pod tušem, u šetnji ili nekoliko trenutaka nakon buđenja. Kažu stari: “stavi knjigu pod jastuk, i ujutro ćeš znati.”
Da, znat ćeš da se papir gužva. Ali ako je naprimjer prije spavanja zadan jedan zadatak – jutro donosi neku ideju.
Svjesno u tom trenutku ne proizvodi, nego dopušta da se pojavi.
Kontakt s nesvjesnim počinje u sposobnosti da nakratko prestanemo upravljati svakom mišlju i počnemo primjećivati ono što već pokušava doći do naše pažnje.
Uvid ne mora stići kao velika rečenica praćena glazbom i svjetlošću.
(Scena: Die Hard dok Oda radosti trešti i otvara se trezor..”)
Nakon niza “zašto”, ponekad se pojavi kao„Aha, zatooo…“ i to može izgledati kao slika, ili samo kao promjena daha, topline u tijelu ili osjećaj olakšanja. Može se pojaviti nova ideja, drugačiji pogled na poznatu situaciju ili jasno unutarnje „da“ ili „ne“.
Ponekad uvid odmah gurne odluku, a ponekad tek pokaže pitanje koje smo cijelo vrijeme trebali postavljati.
Vrijednost autentičnog uvida leži u tome što dolazi iz stvarnog kontakta s vlastitim iskustvom. Nakon toga ga možemo provjeriti, usporediti s činjenicama i odlučiti što ćemo s njim napraviti. Tad je ok razmišljati, spajati, raditi i djelovati.
Hipnotilčki zanos, poznatiji kao trans, prirodno sužava vanjsku pažnju i povećava osjetljivost na unutarnje iskustvo. Takva stanja već poznajemo. Dogode se kada se izgubimo u glazbi, priči, vožnji ili sjećanju koje je pokrenuo miris. Na trenutak se odnos prema vremenu, tijelu i okolini promijeni, a unutarnji sadržaj postane življi.
Korištenjem samohipnoze ili hipnoze svjesno stvaramo takav prostor.
Prvi je korak ući u trans.
Drugi je ostati u njemu kada se ponovno uključi dio uma koji želi analizirati, kontrolirati i provjeravati radimo li sve dobro.
Treći je postaviti namjeru ili pitanje i dopustiti da se odgovor razvija kroz misao, osjećaj, sliku, asocijaciju ili priču.
To zahtijeva praksu. Svjesni um navikao je odmah odgovarati, ispravljati i voditi proces.
U samohipnozi treniramo sposobnost promatranja i dopuštanja.
Kada pokušavamo prisiliti uvid, često ponovno završimo u istom krugu razmišljanja. Silno se silimo da na silu stvorimo sliku rješenja. I ne ide.
Kao kad se zagledate u nebo i nikako da ugledate zvijezdu koju ste maločas na rubu vida uočili. Dok je tražite, nema je. Ali kad je tražite indirektno, uočit ćete je…
Hipnotički zanos stvara vrijeme i prostor u kojem pitanje može ostati otvoreno malo dulje pa se počne transformirati kroz iskustvo, tijelo, sjećanje, osjećaj. Uđemo tako raspoloženi s pitanjem, ostanemo uz sebe, i dočekamo što će se pojaviti iz nesvjesnog.
Često se dogodi samo mir.
Nerijetko se otvori nova ideja.
A ponekad, sasvim neočekivano, dođe ono jednostavno: “Aha.“
