Pali motor. Je li automatik ili automatizam?

Nešto prvi put čujemo, doživimo ili protumačimo na određeni način. Um popuni prazninu onim što mu je u tom trenutku dostupno i onda to ponavljamo dovoljno puta da postane naša verzija stvarnosti.

Danas krećem s glazbom, jer bih vam htio pokazati nešto o automatizmu našeg uma.

Ovaj članak bolje zvuči nego što se čita, pa poslušajte:

Znate početak pjesme, je li? Steppenwolf, Born to be Wild. Prvi komad teksta, prve tri riječi.

Ja sam cijeli život pjevao Pitch your other running, iako sam profesor engleskog.

Pitch your other running. Nemam pojma što bi to trebalo značiti, i nije ni bitno.

I dopustio sam da, evo, do jutros, ova pjesma za mene znači Pitch your mother, (other) running i da je sasvim u redu da ne znam što pjevam.

Zvuči slično kao original koji kaže: Get your motor running.

Zapravo je zanimljivo kako naš um spoji ono što mora spojiti. Značenje ne razmišlja, jer strani jezik je u pitanju, i ne prevodi to što znači, nego samo pjeva. Ponavlja. Automatski.

Značenja koja danas doživljavamo kao svoja nisu nastala odjednom. Mi smo oblikovali značenja kroz iskustva, kroz osjećaje koje smo povezali s njima i kroz načine na koje smo ih naučili tumačiti.

S vremenom se ta tumačenja mogu pretvoriti u automatizam.

Počnemo reagirati prije nego što svjesno shvatimo što se zapravo dogodilo.

Čujemo nešto nepotpuno, nepoznato ili novo. Naš um popuni onu prazninu prethodnim iskustvima, tek toliko da se poklopi zvuk.

Je li onda problem u krivo naučenoj prvoj informaciji ili je problem u tome kako smo tu informaciju godinama njegovali?

Naši unutarnji obrasci često nastaju upravo tako.

Nešto prvi put čujemo, doživimo ili protumačimo na određeni način. Um popuni prazninu onim što mu je u tom trenutku dostupno i onda to ponavljamo dovoljno puta da postane naša verzija stvarnosti.

Nakon nekog vremena više ne provjeravamo što je zapravo rečeno.

Samo nastavljamo pjevati ono što smo naučili.

Automatski.

Dobra vijest je da se naši unutarnji obrasci ne moraju mijenjati pritiskom.

Ako je um jednom naučio čuti nešto što zapravo nije tamo, može naučiti čuti nešto novo.

Ako ste jednom povezali zvuk, riječ, osjećaj i značenje u nekakav automatski obrazac, možete stvoriti novu vezu.

Zato hipnoza nije nasilno reprogramiranje. Hipnoza počinje tamo gdje primijetimo automatizam. Na onom mjestu gdje shvatimo da možda ne čujemo samo ono što je rečeno, nego i ono što smo naučili čuti.

Možda je stvarnost cijelo vrijeme govorila Get your motor running.

Na kraju krajeva, film je Easy Rider, oni su na motorima, vide se motori, sve govori o motorima, ali mi godinama pjevamo svoju verziju.

Možda je baš tu početak promjene: u trenutku kad sebi dopustimo da može značiti nešto drugo.

Još priča:

Nisam išao u vrtić kad sam bio dječak. Vrtić je dolazio k meni. Jedna mala vrata između mog dvorišta i vrtića pretvarala su prostor u mjesto igre. Danas ta vrata vode prema hipnotičkom pripovijedanju — prostoru u kojem priča stvara promjenu, a promjena piše nove priče.
I dok se borite da razumijete, shvatite, pojasnite — zaustavite se na trenutak, bez razmišljanja, i probajte osjetiti ovu ideju: lakše je pomaknuti emociju nego misao.
Danas žene igraju glavnu ulogu u hipnoterapiji kao praktičarke, istraživačice i edukatorice - a istraživanja pokazuju da je u suvremenim školama hipnoterapije više žena nego muškaraca. Ta vidljivost počiva na radu ovih ranih pionirki. Njihovi doprinosi podsjećaju nas da povijest hipnoze nisu oblikovale samo poznate osobe, već i mnogi odlučni glasovi koji su radili na unapređenju područja.
Polazeći od uvida Branka Vuletića iz Fonetike književnosti, istražujem govor kao mjesto u kojem se jezik obogaćuje ljudskom prisutnošću. Značenje se ne nalazi u riječima samima, nego u načinu na koji su izgovorene – u intonaciji, ritmu, pauzama, afektivnosti i ukupnom zvukovnom ostvaraju govora. Kada glas prestane biti nositelj informacije i postane nositelj stanja, govor se doživljava. Na toj razini otvara se prostor u kojem pripovijedanje prestaje biti sadržaj, a postaje iskustvo – temelj hipnotičkog pripovijedanja i unutarnje promjene.
Pozicije koje koristimo u hipnozi kao istraživanju: asociranost, disociranost i empatični svjedok. Kroz te pozicije iskustvo se može doživjeti, sagledati i integrirati na način koji donosi stabilnost, uvid i unutarnju orijentaciju.
U radu s regresijom terapeute često zbunjuje intenzitet iskustva koje se pred njima odvija. Brze promjene emocija, smijeh, suze i tišina mogu izgledati kaotično, ali iza njih stoji vrlo jasan proces asociranosti i aktivacije iskustva. Saznajte što se u regresiji zapravo događa, zašto emocije nisu znak problema i kako hipnoza kao istraživanje stvara prostor za uvid, integraciju i razvoj.