Kroz hipnozu kao istraživanje, odlazimo u prošla iskustva. Ugodna, ili traumatična. Neriješena, skrivena ili vidljiva i glasna. Kakva god da ona jesu, kod klijenta stvaraju sustav značenja koji definira (ne)moć njegovog života.

U terapijskom radu s prošlim iskustvima razlikujem tri pozicije iz kojih se iskustvo može doživljavati i istraživati.

Kada govorim o pozicijama, ne mislim na perceptivne modalitete niti na način na koji mozak procesira informacije iz događaja. Ne govorim ovdje o tome što je osoba vidjela, čula, pomirisala ili kojih se činjenica može prisjetiti.
Također, ne govorim o rekonstrukciji događaja, analizi podataka ili utvrđivanju “što se točno dogodilo”.
Revivfikacija, ponovno proživljavanje iskustava, nije forenzička ni povijesna analiza iskustva.

Pozicije o kojima govorim odnose se na odnos osobe prema vlastitom iskustvu – na tjelesno, emocionalno i intelektualno mjesto iz kojeg se iskustvo doživljava, istražuje ili promatra.

Drugim riječima, nisu najvažnije informacije iz događaja već pozicija svijesti prema događaju.

U tom smislu razlikujemo tri pozicije: poziciju asociranosti, poziciju disociranosti i poziciju empatičnog svjedoka.

Pozicija asociranosti

U ovoj poziciji klijent doživljava događaj. Iskustvo se doživljava kao da se događa sada: u tijelu, u emociji, u slici sa svih pet osjetila.

Asociranost znači biti unutar iskustva, angažirano, intenzivno, uronjeno…

Nenamjerna ili spontana asociranost lako se događa kod osoba koje nose, na primjer, zamjeranje ili energiju ljutnje prema nečemu iz prošlosti. Dovoljno je da počnu pričati o toj temi i emocija se brzo aktivira. Ono što je bilo tada, u emocijama postaje sada.

Lako prepoznajemo taj trenutak: „Nećeš vjerovati što mi se jučer dogodilo…“ i već u sljedećoj rečenici emocija više nije u prošlosti, nego u tijelu, ovdje i sada.

To je potpuno razumljivo. Da nema emocionalne angažiranosti, ne bismo mogli osjetiti značenje i važnost onoga što se dogodilo. Priče ne bi tražile život, sve bi bilo blijedo.

Bez asociranosti nema doživljaja iskustva. Bez nje nema stvarnog kontakta s onim što je bilo. Upravo zato asociranost ima svoju vrijednost. Ona omogućuje da se iskustvo ispriča, da se prenese njegova energija i da se sugovornik, terapeut ili publika uvedu u prošlost.

No, važno je jasno reći da asociranost sama po sebi nije terapijska pozicija. Ako klijent u njoj ostane, lako dolazi do preplavljenosti i zaglavljenosti. Nebitno je li riječ o traumi ili ugodi.

U hipnoterapijskom kontekstu i procesima poput revivifikacije ili regresijskih putovanja, asociranost koristimo svjesno i dozirano, kao pojačavanje iskustva radi istraživanja. I aktiviramo je jednostavnom rečenicom: „Budi tamo sada.“

Pozicija disociranosti

Na suprotnom kraju od asociranosti nalazi se disociranost. To je pozicija promatranja s distance.

U toj poziciji osoba više nije uronjena u iskustvo, nego ga promatra. Vidim širu sliku, obrasce, uzroke i posljedice. U ovoj zoni intelekt funkcionira neometano i postaje moguće vidjeti izvan onoga što se događa ovdje i sada.

Ključna razlika između asociranosti i disociranosti je odnos prema vremenu.

Asociranost je uvijek zaglavljenost u jednom trenutku – u jednom iskustvu koje se doživljava kao sadašnje. I koje ima tu petlju koja vrti i nekada ne pušta.

Disociranost donosi pomak u vremenu. U toj poziciji pojavljuje se svijest da je nešto postojalo prije, da će nešto postojati poslije i da ovo nije jedino iskustvo.

Zbog tog vremenskog odmaka iskustvo prestaje biti jedina stvarnost i počinje se smještati u širi tijek života.

Disociranost omogućuje izlazak iz snažne emocionalne aktivacije. Da bi se osoba pomaknula iz jedne emocije u drugu, potreban je kratki odmak – mikro-pomak u prostoru i vremenu. Taj pomak gotovo uvijek prolazi kroz disociranost. Ponekad je to vrlo kratko: promjena fokusa, jedan udah i izdah, „budi tamo sada“ – pa „budi negdje drugdje sada“.

U terapijskom radu disociranost je djelomičan i svjestan odmak. Tijelo i emocije su malo smireni, prigušeni, i prisutni. Osoba je i dalje u sebi. Ali i kao da nije.

Napominjem da je važno razlikovati terapijsku disociranost od bijega u disociranost. Bijeg u disociranost je nesvjestan i služi izbjegavanju iskustva. Terapijska disociranost služi promatranju, ispitivanju i stvaranju prostora za proces.

Često je aktiviramo odmakom i pitanjem „Što je s ove pozicije drugačije, novo? Što doživljavaš iz ovog kuta?“

Pozicija empatičnog svjedoka

Između asociranosti i disociranosti nalazi se treća pozicija – pozicija empatičnog svjedoka.

Ona se pojavljuje iz potrebe da se razriješi petlja između dviju krajnosti – potpune uronjenosti i potpunog odmaka.

Empatični svjedok je mjesto gdje je moguće istovremeno biti u iskustvu i imati odnos prema njemu.

Na početku terapijskog procesa tu poziciju zauzima hipnoterapeut. On drži prostor, regulira tempo i pomaže klijentu da ostane u kontaktu s iskustvom bez da iz njega pobjegne ili se u njemu izgubi.

Iako na tren podsjeća na upravljanje, empatični svjedok je pozicija svjesne prisutnosti.

To je pozicija promatranja svojevrsni mindfulness u prošlosti. Pozicija u kojoj se koriste osnovni principi mindfulnessa: svjesnost, prihvaćanje i promatranje bez (pr)osuđivanja.

Iz te pozicije iskustvo se može sagledati takvo kakvo jest. Emociji se smanjuje intenzitet. Ne potiskuje se doživljaj, ali se postavlja na zdravo mjesto s kojeg se s njim može dalje raditi.

U toj poziciji dolazi do integracije. Asociranost i disociranost prestaju biti suprotstavljene i postaju dijelovi jednog procesa. Iskustvo se doživljava, promatra i povezuje bez lomljenja, bez forsiranja i bez bijega.

Jedan od temeljnih ciljeva ovakvog terapijskog rada jest da klijent ovu poziciju postupno prepozna i u sebi kao novu unutarnju sposobnost.

Tu dolazimo do pojma emocionalne mudrosti.

Emocionalna inteligencija odnosi se na prepoznavanje i regulaciju emocija, znati što osjećamo i kako se s tim nositi u odnosu na sebe i druge.
Emocionalna mudrost ide dalje. Ona nastaje upravo iz pozicije empatičnog svjedoka. To je sposobnost da se bude s vlastitim emocijama i iskustvima uz prisutnost svijesti, intuicije i razumijevanja.

Emocionalna mudrost potvrđuje klijentovu intuiciju kao dodatni kompas u bivanju sa sobom. Kada je razvijena emocionalna mudrost, osoba se više ne boji vlastite uronjenosti u iskustvo, niti potrebe da se iz njega povremeno odmakne. Razumije čemu služe oba stanja i zna se kretati između njih bez gubitka sebe.

Empatični svjedok tada postaje unutarnji vodič za samoregulaciju, ne samo u terapiji, nego i u budućim, sličnim životnim situacijama.

Za kraj

Revivifikacija, a potom i regresija kao terapijski procesi nisu povratak u prošlost radi ponovnog proživljavanja onoga što je bilo. To je istraživanje prošlog iskustva iz različitih pozicija svijesti.

U tom procesu iskustvo se doživljava, promatra i integrira kroz tri pozicije: asociranost, disociranost i empatični svjedok.

Vješt hipnoterapeut hipnotičkim pripovijedanjem relativno će lako asocirati klijenta. Priča, jezik i ritam prirodno vode u uronjenost transa i aktivaciju iskustva.

Pravi terapijski rad započinje onime što slijedi nakon toga: svjesnim kretanjem između pozicija i zadržavanjem procesa u sigurnom, istraživačkom okviru.

Kada terapeut razumije ove pozicije i zna ih koristiti, putovanje prestaje biti rizično i postaje stabilno i transformativno, a klijent ne dobiva samo jedno razriješeno iskustvo, nego unutarnju mapu za buduće situacije – sposobnost da bude s iskustvom bez straha, da se odmakne bez bijega i da izgradi vlastitog empatičnog svjedoka kao temelj emocionalne mudrosti i razvoja.

U tome leži snaga hipnoze kao istraživanja.

U školi hipnotičkog pripovijedanja izučavamo ove fenomene, uvježbavamo korake istraživanja i stvaramo iskustvo sigurnog vođenja kako bi hipnoterapeuti bili spremni za stvaranje empatičnog svjedoka u umovima svojih klijenata.