Savršeni sjajni naš perfekCionizam

Prosječan proizvod možete napraviti lijevom nogom. A savršen proizvod radite mjesecima. I dok planirate savršenstvo, možda nikome ne dajete ni ono prosječno – a nekome bi upravo to prosječno bilo savršeno.

Možda ste imali kritične odgajatelje koji su se redovito usmjeravali na ono što niste napravili, umjesto na ono što jeste. Možda ste završavali zadatke, ali vam je rečeno da “nije dovoljno dobro”. Ako ste se u djetinjstvu susretali s tim obrascem, vrlo je vjerojatno da se u vama aktivirao unutarnji glas koji stalno traži više, bolje, savršenije. Taj glas zove se: Budi savršen/a.

Perfekcionizam je sklonost traženju savršenstva u svemu što radimo, postavljanju ekstremno visokih standarda za sebe i druge. Problem nastaje kada ti standardi postanu neostvarivi. Perfekcionizam tada postaje izvor tjeskobe, sumnje u sebe, izgaranja i odustajanja. Umjesto da bude poticaj, postaje kočnica. U srži perfekcionizma ne stoji želja za izvrsnošću, već strah od osude. Perfekcionizam je usmjeren na druge – što će oni misliti?

“Perfectionism is not the same thing as striving to be your best. Perfectionism is the belief that if we live perfect, look perfect, and act perfect, we can minimize or avoid the pain of blame, judgment, and shame.”
— Brené Brown, Atlas of the Heart

Perfekcionizam nije isto što i nastojanje da budete najbolji. Perfekcionizam je uvjerenje da ako živimo savršeno, izgledamo savršeno i ponašamo se savršeno, možemo umanjiti ili izbjeći bol okrivljavanja, osuđivanja i srama.

Kako se perfekcionizam manifestira?

  • Potreba za kontrolom nad svime što se događa
  • Analiziranje u nedogled i fokusiranje na sitnice
  • Strah od pogreške, jer pogreška znači da nisi dovoljno dobar
  • Prevelika samokritika i preuzimanje odgovornosti za sve
  • Potreba za priznanjem, čak i nauštrb vlastitog zdravlja
  • Zanemarivanje vremena, jer sve mora biti savršeno prije predaje
  • Kronični nedostatak zadovoljstva, jer uvijek može bolje

“Istraživanja pokazuju da perfekcionizam ometa uspjeh. Zapravo, često vodi prema depresiji, tjeskobi, ovisnostima i ‘životnoj paralizi’.”
— Brené Brown, Atlas of the Heart

“životna paraliza” je trenutak u kojem propuštamo prilike zato što se bojimo izložiti nešto što nije savršeno. Odugovlačenje, stajanje, stalno planiranje… sve su to oblici perfekcionističke zone komfora.

“Svi smo nekad perfekcionisti u smislu da nismo zadovoljni onim što radimo, nego želimo da to bude bolje. Ljepše. Savršenije. Pred kim? Tko to točno mora pogledati i reći: e, ovo je to? Ili se bojimo onoga koji će reći: ovo nije to?”

— Felbar, 2023. s predavanja hipnoterapeutima.

Kako se osloboditi perfekcionizma?

  • Postavite realne ciljeve umjesto nedostižnih standarda
  • Slavite napredak, ne samo krajnji rezultat
  • Prihvatite nesavršenost kao dio svakog učenja
  • Vježbajte samoosjećanje, budite prema sebi nježni
  • Uživajte u procesu, a ne samo u cilju

Na suprotnom kraju perfekcionizma stoji razvojni mindset. On se temelji na uvjerenju da rast dolazi kroz pogreške, da je napredak važniji od savršenstva i da je u redu ponekad biti “dovoljno dobar”.

“Prosječan proizvod možete napraviti lijevom nogom. A savršen proizvod radite mjesecima. I dok planirate savršenstvo, možda nikome ne dajete ni ono prosječno – a nekome bi upravo to prosječno bilo savršeno.” — Felbar

Perfekcionizam nije znak da smo ambiciozni. To je znak da se bojimo. Vrijeme je da stanete. I kažete sebi: Ovo je dovoljno. I ja sam dovoljno.

Još priča:

Danas žene igraju glavnu ulogu u hipnoterapiji kao praktičarke, istraživačice i edukatorice - a istraživanja pokazuju da je u suvremenim školama hipnoterapije više žena nego muškaraca. Ta vidljivost počiva na radu ovih ranih pionirki. Njihovi doprinosi podsjećaju nas da povijest hipnoze nisu oblikovale samo poznate osobe, već i mnogi odlučni glasovi koji su radili na unapređenju područja.
Polazeći od uvida Branka Vuletića iz Fonetike književnosti, istražujem govor kao mjesto u kojem se jezik obogaćuje ljudskom prisutnošću. Značenje se ne nalazi u riječima samima, nego u načinu na koji su izgovorene – u intonaciji, ritmu, pauzama, afektivnosti i ukupnom zvukovnom ostvaraju govora. Kada glas prestane biti nositelj informacije i postane nositelj stanja, govor se doživljava. Na toj razini otvara se prostor u kojem pripovijedanje prestaje biti sadržaj, a postaje iskustvo – temelj hipnotičkog pripovijedanja i unutarnje promjene.
Pozicije koje koristimo u hipnozi kao istraživanju: asociranost, disociranost i empatični svjedok. Kroz te pozicije iskustvo se može doživjeti, sagledati i integrirati na način koji donosi stabilnost, uvid i unutarnju orijentaciju.
U radu s regresijom terapeute često zbunjuje intenzitet iskustva koje se pred njima odvija. Brze promjene emocija, smijeh, suze i tišina mogu izgledati kaotično, ali iza njih stoji vrlo jasan proces asociranosti i aktivacije iskustva. Saznajte što se u regresiji zapravo događa, zašto emocije nisu znak problema i kako hipnoza kao istraživanje stvara prostor za uvid, integraciju i razvoj.
Prestati koristiti alarm za mene bila je odluka o povjerenju. Povjerenju da moje tijelo zna, da podsvijest vodi kada je čujem i da ne moram biti izbačen iz sna da bih ušao u dan. Alarm je nestao. Odnos je ostao.