U postavljanju sigurnog mjesta uvijek počinjemo s jednim jednostavnim pitanjem: Što je unutra? Ne onako maštovito poslagano, ne izgrađeno u umu, nego – što je u samom središtu?

Što to zapravo štitimo?

Odgovor, naravno, nije teorijski. On se pojavi kroz emociju, kroz tihi trzaj tijela, kroz nešto što svi prepoznamo – ali nitko ne kaže naglas:

Štitimo dijete. Štitimo emocije. Štitimo prošlost.

Štitimo ono što nas je jednom boljelo, i što više ne želimo da boli. I ne radimo to uvijek pametno. Radimo to sramom, šutnjom, agresijom. Radimo to tako da sve pustimo unutra, pa neka se svi izredaju. I onda kažemo: pa šta, preživjet ću. Preživio sam već puno puta.

Ali to nije zaštita. To je kapitulacija prerušena u prilagodbu.

U videu, Hrvoje Felbar, s radionice Regresoterapije/Sigurnog mjesta za terapeute: kako je puštanje da nas gaze čuvanje granice i kako to promijeniti…

Kada svi imaju pristup, nitko zapravo nije pozvan

Imamo prijatelje, ljude, ekipu. Imamo goste. Isprazne hladnjak, slome namještaj, ostave nered – gotovo kao okupacijska vojska, a mi kažemo:

“Super da su došli. Barem nisam bio sam.”

U toj rečenici leži cijela dinamika nesvjesne “zaštite”: bolje da me gaze, nego da ih nema i da MENE nema.
Bolje buka nego tišina. Bolje nelagoda nego napuštenost. Pa onda otvorimo sve – vrata, prozore, granice, dušu.
Samo da netko bude tu.

Prije nego što klijent može stvoriti unutarnje sigurno mjesto, mora osjetiti da je odnos siguran. Terapija nije samo tehnika. To je prostor između dvoje ljudi – prostor u kojem jedno biće može postojati pred drugim bez potrebe da se skriva, objašnjava ili opravdava.

Sigurnost ne dolazi da ukloni ono što boli – dolazi da ponudi nešto što nikad nije bilo tu: alternativu.

Često čujemo savjete poput “promijeni perspektivu”, “pusti to”, “život je igra” – ali ti savjeti ne funkcioniraju ako dolaze prerano. U nesigurnosti, promjena nije moguća jer tijelo ne surađuje. Tada savjet postaje još jedan oblik pritiska. Međutim, ako klijent ima sigurnost – i to ne u tehnici, nego u odnosu – tada taj isti savjet može postati osnažujući. Jer tijelo je spremno čuti ga. I vjerovati u njega.

Granica nije zid, ali nije ni otvoreno dvorište

Zato u hipnoterapiji – u postavljanju sigurnog mjesta – učimo postaviti granicu. Ne da bismo se odvojili, nego da bismo mogli prepoznati gdje mi počinjemo, a gdje sve drugo završava. Granica je razdjelnica. Tamo gdje prestaje “mi moramo izdržati sve” i počinje “moje dijete zaslužuje zaštitu”.

Granica nije jednoznačna. “Neki su sigurni u vilama, neki u kutiji” (moje mačke sigurno!). Netko je siguran bos na asfaltu jer tako živi cijeli život. To ne znači da nema granicu – nego da ju je tijelo uskladilo s iskustvom. Ali kad to iskustvo krene pucati, kad ljudi počnu dolaziti bez poziva i ostavljati kaos, kad shvatiš da te to više ne štiti nego ranjava – tada se otvara prostor za novo.

Što kad počneš cijeniti ono što je unutra?

Tek onda se granica mijenja. Onda ne kažeš više “svi ste dobrodošli”, nego: “Možeš ući – ali skini cipele. I ne viči.” Jer, imamo i mi pravila! Samo smo ih potiskivali godinama. Samo smo bili drugima na “izvol’te” kako se kaže. Sad ste naučili nešto o sebi. Kako se više voljeti. I biti više svoj… E, pa sada izvol’te i ovo: “moje unutarnje dijete nije jeftini ukras u kutu. To je vrijednost.”

I kad nešto cijenimo, onda se promijeni i način na koji ga čuvamo. Počneš birati hranu, odnose, glazbu, vrijeme. Kažeš ne, i ne osjećaš se glupo zbog toga. Kažeš da, ali ne svakome. Opraštaš – jer shvaćaš da kad oprostiš, otpuštaš. A kad otpustiš, možeš ponovno postaviti granicu.

Sigurno mjesto bez srama

Granica sigurnog mjesta je filter, ne zid. Ona propušta ono što njeguje, i zadržava ono što ranjava. Sram ostaje vani. Krivnja – vani. Ljutnja – vani. Ne zato što su zabranjeni, nego zato što unutra živi netko tko ih ne može više podnijeti svaki dan. Netko tko ima pravo na dan odmora. Na prostor bez pregovora. Na mjesto bez analize.

I zato kad učim terapeute stvarati s klijentom ulazak u sigurno mjesto – radimo to kao da ulaze kroz senzore. Kao da vas prostor očisti od svega što nije za unutra. A ako neka emocija želi doći – doći će kasnije. Kad vi budete spremni. Kad ona više ne bude neprijatelj.

Tvoje dijete nije greška. Tvoje dijete je vrijednost.

Zato sve ovo i radimo. Ne da učimo ljude da kažu “ne”, nego da znaju zašto to “ne” postoji. Jer kad prepoznaš vrijednost svog unutarnjeg svijeta – granica više nije napor. Ona postaje refleks poštovanja. Jer ako tvoje dijete vrijedi – ti ga čuvaš. Ne zato što moraš. Nego zato što želiš.

Zato kažemo: odnos s terapeutom je prvo sigurno mjesto koje klijent upozna. Prije nego što stvori vlastiti kutak odmora ili granicu u mašti, mora osjetiti da granica postoji i ovdje – u kontaktu s empatičnim svjedokom. U tom smislu, svaki odnos koji iscjeljuje temelji se na rappppportu s pet “P”: prostor, prisutnost, pažnja, podrška i povjerenje.

To nije teorija – to je praksa svakog susreta. Hipnoterapeut stvori prostor. Onda ostane prisutan. Pažljivo sluša, podrži kada treba – i čeka da se povjerenje samo pojavi. I u tom trenutku, rađa se sigurno mjesto. Ne unutra, ne izvana, nego među nama.

Na klijentu je onda lak i jednostavan zadatak – da to uzima sa sobom.
U umu. U tijelu. U život.
Za svaki dan.
Za one dane kad je sam.
Za one dane kad zaboravi da vrijedi.
Za uvijek.

Radionica stvaranja hipnotičkog sigurnog mjesta za terapeute i hipnoterapeute
stiže ovog ljeta.