Sigurno mjesto je mjesto povjerenja

Sigurno mjesto je temelj. Početak. Povratak. Mjesto u kojem klijent ne mora biti bolji, ni drugačiji, ni gotov. Samo – siguran.

Postoje trenuci u terapijskom i pogotovo hipnoterapijskom procesu kada klijent zatvori oči – i ne zna kamo ide. Postoje i trenuci kada hipnoterapeut zatvori usta (navodno) – jer zna da je prostor između riječi važniji od samih riječi. U tom prostoru počinje rad sa sigurnim mjestom.

Sigurno mjesto nije tehnika. Nije ni vizualizacija, iako se često koristi kroz slike. Nije ni metoda, iako ima korake. Sigurno mjesto je temelj. Početak. Povratak. Mjesto u kojem klijent ne mora biti bolji, ni drugačiji, ni gotov. Samo – siguran.

Raznoliko, a sigurno

Sigurno mjesto razvija se s klijentom, u njegovim riječima, njegovim tišinama, njegovim simbolima. Ne postoji jedno “ispravno” sigurno mjesto. Postoje milijuni unutarnjih pejzaža – i svaki od njih vrijedi upoznati. Kod nekih klijenata, ono je promjenjivo, kod nekih raste i razvija se, ali donosi ono što je ključno za terapijski proces.

Cilj rada sa sigurnim mjestom nije da terapija bude „ugodna“, niti da izbjegne teške teme. Naprotiv. Sigurno mjesto omogućava da se u teške teme uđe bez propadanja. Da klijent ne ostane sam u svojoj boli. Da postoji nešto u njemu – ili u vezi između njega i terapeuta – što ostaje stabilno dok se sve drugo kreće.

Rad sa sigurnim mjestom počinje jednostavnim pitanjem:

Možemo li pronaći neko mjesto na kojemu ste se na trenutak ili više osjetili potpuno sigurno?

No, ono što se zatim razvije nije uvijek jednostavno. Taj prostor često vodi do ranjivosti, unutarnjeg djeteta, prve sigurnosti koju smo ikad osjetili – ili one koje nismo nikad osjetili pa ju tek sada stvaramo. Zato je empatični svjedok utjelovljen u terapeutu bitan element putovanja.

Promjenjivo, a sigurno

Sigurno mjesto nije statično. Ono se mijenja, raste i prilagođava kako klijent raste. U početku to može biti jednostavan kutak s jastukom, rijeka pod nogama, djetinje stablo u kojem se možeš sakriti. Kasnije to mjesto dobiva strukturu, dubinu, simboliku. Možda se otvore nova vrata, pojavi se soba uvida, izgradi granica, stvori igralište. Otvori portal u prošlost ili radionica promjene. Terapeut je tu da prati i svjedoči toj gradnji, da pomogne klijentu ne samo pronaći sigurno mjesto, nego ga i prepoznati kao nešto živo – nešto što se, baš poput klijenta, razvija.

Želja mi je da postavljanje sigurnog mjesta preraste u samostalnu hipnotičku tehniku ili, ako baš ne možete izdržati riječ hipnoza, onda “vođenu vizualizaciju iscjeljenja”. Na njemu klijent može odmoriti, istražiti, ojačati i iscijeliti – sve četiri namjene koje hipnoza/hipnoterapija ima.

Povjerljivo, i sigurno

Za kraj, sigurno mjesto je i metoda i metafora. To je mjesto gdje klijent prvi put može reći “ne”, bez straha. Mjesto gdje terapeut prvi put kaže: “Neću (ne moram) te popravljati.” I to je trenutak u kojem počinje stvarno iscjeljenje.

Dobrodošli u priču o Sigurnom mjestu …s Felbarom u sklopu radionice Regresoterapije, a od ljeta samostalna radionica.

Početnu radionicu stvaranja Sigurnog mjesta za terapeute nabavite ovdje

Još priča:

Kada ljudima spomenete hipnozu, često pomisle na sugestije, trans ili pozornicu. No, kada ih pitate što ih stvarno privlači hipnozi i hipnoterapiji, odgovori su sasvim drugačiji.
Nešto prvi put čujemo, doživimo ili protumačimo na određeni način. Um popuni prazninu onim što mu je u tom trenutku dostupno i onda to ponavljamo dovoljno puta da postane naša verzija stvarnosti.
Nisam išao u vrtić kad sam bio dječak. Vrtić je dolazio k meni. Jedna mala vrata između mog dvorišta i vrtića pretvarala su prostor u mjesto igre. Danas ta vrata vode prema hipnotičkom pripovijedanju — prostoru u kojem priča stvara promjenu, a promjena piše nove priče.
I dok se borite da razumijete, shvatite, pojasnite — zaustavite se na trenutak, bez razmišljanja, i probajte osjetiti ovu ideju: lakše je pomaknuti emociju nego misao.
Danas žene igraju glavnu ulogu u hipnoterapiji kao praktičarke, istraživačice i edukatorice - a istraživanja pokazuju da je u suvremenim školama hipnoterapije više žena nego muškaraca. Ta vidljivost počiva na radu ovih ranih pionirki. Njihovi doprinosi podsjećaju nas da povijest hipnoze nisu oblikovale samo poznate osobe, već i mnogi odlučni glasovi koji su radili na unapređenju područja.
Polazeći od uvida Branka Vuletića iz Fonetike književnosti, istražujem govor kao mjesto u kojem se jezik obogaćuje ljudskom prisutnošću. Značenje se ne nalazi u riječima samima, nego u načinu na koji su izgovorene – u intonaciji, ritmu, pauzama, afektivnosti i ukupnom zvukovnom ostvaraju govora. Kada glas prestane biti nositelj informacije i postane nositelj stanja, govor se doživljava. Na toj razini otvara se prostor u kojem pripovijedanje prestaje biti sadržaj, a postaje iskustvo – temelj hipnotičkog pripovijedanja i unutarnje promjene.