Sigurno ste čuli, izgovorili ili nekada pomislili na izreku “prvi se pamte”. No, što kada se prvi put – zaboravlja?

Prva iskustva često su upečatljiva upravo zato što predstavljaju susret s nečim novim. Prvi poljubac, prvi dan u školi ili prvo putovanje u nepoznati kraj mogu dobiti posebno mjesto u pamćenju, iako samo to što je nešto bilo prvo ne znači da je nužno postalo najvažnije iskustvo.

Kada nešto prvi put učimo ili doživljavamo, stvaramo početnu predodžbu o tome što to iskustvo znači. Ta predodžba kasnije se može potvrđivati, mijenjati ili potpuno reorganizirati kroz nova iskustva.

Neka rana iskustva pritom mogu postati važne referentne točke za ono što kasnije očekujemo od sebe, drugih i svijeta. Ono što ostaje ne mora biti potpuna slika događaja. Ponekad ostane emocija, tjelesni odgovor, očekivanje ili zaključak koji se poslije ponovno pojavljuje u srodnim situacijama.

Prisjećanje i zaboravljanje – fragmentiranje sjećanja

Sjećanja i prisjećanja su često fragmentirana jer se informacije koje pohranjujemo ne zadržavaju uvijek u potpunosti i točno. Naše sjećanje na informacije može se fragmentirati prema različitim vrstama memorije, uključujući vizualnu memoriju, auditivnu memoriju, olfaktornu memoriju i druge osjetilne memorije. Svaka od ovih vrsta memorije obrađuje različite vrste informacija i može biti različito fragmentirana u našem umu.

Vizualna memorija, recimo, može biti fragmentirana na različite načine, ovisno o tome što pokušavamo zapamtiti. Na primjer, kada se sjećamo lica osobe, možemo se sjećati pojedinih fragmenata lica, poput očiju, nosa ili usana, a ne cijelog lica kao cjeline.

Auditivna memorija može biti fragmentirana na sličan način kao i vizualna, ovisno o vrsti informacija koje se pokušavamo sjetiti. Na primjer, možemo se sjećati samo pojedinih riječi ili fraza koje smo čuli, a ne cijelog govora ili konverzacije.

Olfaktorna memorija može biti fragmentirana na različite načine, ovisno o intenzitetu i trajanju mirisa. Na primjer, možemo se sjećati samo nekih elemenata mirisa, poput note vanilije ili cvjetne note, a ne cijelog mirisa.

Fragmentiranje sjećanja i potiskivanje kod traumatskog događaja

Prilikom traumatskog događaja, sjećanja se često fragmentiraju na način koji je različit od uobičajenog procesa pamćenja. Um se suočava s iznimno snažnim i preplavljujućim osjećajima i senzacijama, što može ometati proces pamćenja i fragmentirati sjećanja na niz manjih dijelova koji mogu biti nespojivi ili nelogični.

Ovaj proces fragmentacije sjećanja naziva se disocijacija, a može se manifestirati kao “ispadanje” iz sjećanja pojedinih dijelova događaja ili osjećaja emocionalne otupljenosti koja može blokirati pristup sjećanjima. Ove fragmente sjećanja često karakteriziraju osjećaji straha, anksioznosti, bespomoćnosti i/ili tuge.

Kako bi se zaštitio od preplavljujućih osjećaja i senzacija koje su povezane s traumatskim iskustvom, um može potisnuti ili blokirati određene fragmente sjećanja. Ovaj proces se naziva potiskivanje, a radi se o svjesnom ili nesvjesnom mehanizmu koji pomaže umu da se zaštiti od emocionalne boli koja se povezuje s traumatskim iskustvom.

Međutim, iako potiskivanje može pomoći u zaštiti od nepodnošljivih osjećaja, može također otežati oporavak i ozdravljenje. Potiskivanje može otežati pristup sjećanjima na traumatsko iskustvo, što otežava rad na procesu ozdravljenja i iscjeljivanja. Stoga je važno da osobe koje su prošle kroz traumatsko iskustvo potraže profesionalnu pomoć kako bi se nosile s posljedicama traume i otkrile načine za prevladavanje potisnutih sjećanja i osjećaja. Hipnoterapija je često prvo mjesto na koje klijenti mogu otići kako bi došli u kontakt s traumom – kroz regresiju.

Doticanje i rad s traumom u regresijskom procesu

Ponovno proživljavanje traumatskog iskustva može imati različite učinke na pojedinca, ovisno o tome kako se ta ponovna proživljavanja događaju i na koji način su povezana s novim iskustvima.

S jedne strane, ponovno proživljavanje traumatičnog iskustva može povećati intenzitet emocionalne reaktivnosti i izazvati osjećaj stresa, straha i anksioznosti. U takvim slučajevima, ponovno proživljavanje može imati negativan utjecaj na pojedinca i otežati funkcioniranje u svakodnevnom životu.

S druge strane, ponovno proživljavanje iskustva može biti korisno u procesu terapije i prepoznavanja uzroka emocionalnih problema.

Kada se iskustvu pristupa u dovoljno sigurnom terapijskom odnosu, klijent može dobiti novu perspektivu na ono što se dogodilo, razumjeti vlastite tadašnje reakcije i prepoznati kako se ista emocionalna logika pojavljuje danas.

Vrijednost regresijskog rada nalazi se upravo u toj povezanosti prošlog i sadašnjeg iskustva. Promjena može nastati kroz uvid, novu perspektivu, dovršavanje ranije prekinute emocionalne ili tjelesne reakcije te drugačiji odnos prema dijelu sebe koji je iskustvo proživio.

Informiranje unutarnjeg djeteta

Jedan od važnih dijelova ovakvog rada je informiranje djeteta.

Dijete je u iskustvo ušlo s informacijama i mogućnostima koje je tada imalo. Njegov zaključak o sebi, drugima ili svijetu nastao je iz te razvojne pozicije. Odrasla osoba danas raspolaže informacijama koje dijete tada nije moglo imati: zna što se dogodilo poslije, zna da je događaj završio i može ga promatrati iz šire perspektive.

U procesu informiranja odrasli dio klijenta dolazi ranijem sebi u vrijeme prije ključnog događaja. Donosi mu informaciju, prisutnost i podršku. Dijete zatim kroz iskustvo prolazi s više znanja i uz prisutnost odraslog sebe.

Povijest događaja ostaje ista. Mijenjati se mogu način na koji ga raniji dio sebe doživljava, značenje koje mu pridaje i odnos koji današnja osoba ima prema tom iskustvu.

Transformacija i oporavak – novi identitet

Transformacija ličnosti i oporavak od traume obično uključuje niz elemenata koji su važni za proces ozdravljenja. Neki od najvažnijih bi bili:

Prihvaćanje i suočavanje s emocijama – prihvaćanje da se trauma dogodila i da je ostavila dugotrajne posljedice važno je za početak procesa ozdravljenja. To uključuje prihvaćanje osjećaja, misli i reakcija koji su povezani s traumom. Često je uz to vezano i opraštanje (drugima i sebi).

Integracija – integracija se odnosi na spajanje različitih dijelova sebe kako bi se stvorila cjelovitija slika. To može uključivati ​​povezivanje sjećanja i osjećaja koji su bili potisnuti i rad na razumijevanju kako su ti dijelovi osobe povezani.

Osnaživanje i povezivanje s drugima – osnaživanje se odnosi na pronalaženje snage i resursa kako bi se nosili s traumom. Ovo uključuje učenje novih vještina za upravljanje stresom, razvijanje novih mehanizama suočavanja i jačanje unutarnjih resursa. Povezivanje s drugima može uključivati ​​povezivanje s obitelji, prijateljima ili podrškom u terapiji ili skupinama za podršku.

Promjena uvjerenja/vjerovanja – rezultat većine terapeutskih djelovanja je promjena vjerovanja i uvjerenja. To može uključivati ​​promjenu uvjerenja o sebi, drugima i svijetu općenito kao i ​​stvaranje novih pozitivnih uvjerenja o sebi i o drugima koji su suprotni od negativnih uvjerenja koja su se možda razvila kao posljedica traume. Neka snažna vjerovanja stvorit će put prema novom identitetu.

Promjena ponašanja i stvaranje novog smisla ili svrhe u životu. Otkrivanje novih interesa ili hobija, pronalaženje novog posla ili promjena životnih ciljeva nerijetko će otvoriti put stvaranju novih navika i ponašanja koja su zdravija i produktivnija. Klijenti vide vrlo brzo poboljšanje odnosa s drugima, usmjeravaju se na povećanje fizičke aktivnosti i zdraviju prehranu, jer su se vrijednosti prihvaćanja sebe i života izmijenile, pa je i nagon za samoodržanjem i ekspanzijom pojačan.

Kada se ti elementi s vremenom povezuju, promjena se može vidjeti u većoj sigurnosti, slobodi izbora, odnosu prema sebi i načinu na koji osoba ulazi u nova iskustva.