Zamisli da gledaš labirint iz zraka.
S visine, sve izgleda jasno. Put je vidljiv. Odabir je jasan. Prečice se same nameću. I lako ti je reći nekome dolje: “Samo idi ravno! Skreni tamo! Pa to je očito…”
Ali dolje, na zemlji… Sve izgleda jednako poznato i jednako nepoznato. Jednako neprohodno. Uz to, nakon tri kriva skretanja, raste osjećaj neuspješnosti, a ako ponekad u tom tumaranju naiđeš na ono isto grmlje od prije pola sata, počne te hvatati frustracija ili depresija. Bespomoćnost. Nema znakova. Nema mape. Možda si mokar, možda te bole stopala. Možda si upravo prošao kroz trnje. I ne znaš gdje si. Jer je sve jednako.
I kad netko s visine kaže: “Ajde više, pa jasno je kuda treba!” to ne samo da ne pomaže, nego dolijeva ulje na ideju “glup sam”.
S druge strane, ako netko siđe dolje, sjedne pokraj tebe, ne govori ti kuda da ideš, nego kaže: “Vidim da ti je teško. Hoćeš da sjedimo malo zajedno?”. On možda zna kuda trebaš ići. Možda ima mapu, tako bar djeluje na trenutak. Kao da je čuo jednom o nekome tko je prošao labirint…
I s jedne strane dio tebe ne želi varati i preskočiti igru, ne želi lako rješenje, ali dogodi se nešto drugo. Sada nisi sam. I u svom tempu, u svojoj boli, u svojoj magli — imaš nekog tko vidi, i nije više visoko iznad tebe, nego pored tebe — to je empatični svjedok
U terapiji, najvažnije mjesto nije ono s kojeg se vidi sve. Najvažnije mjesto je ono s kojeg se vidi s klijentom. To je mjesto empatičnog svjedoka.
Pojam “empatični svjedok” uvela je švicarska psihoanalitičarka Alice Miller. Koristila ga je kako bi opisala osobu koja pruža podršku i razumijevanje pojedincima koji su doživjeli traumu, omogućujući im da izraze svoje osjećaje i dožive iscjeljenje. Prema Miller, prisutnost takvog svjedoka može spriječiti da bolna iskustva prerastu u trajne traume.
Empatični svjedok nije onaj koji sve razumije, niti onaj koji odmah zna rješenje. To je onaj koji zna biti s onim što jest, bez potrebe da to popravi. Koji zna gledati, ali ne s visine. Koji zna slušati, ali ne da odgovori — nego da čuje.
Trauma nije ono što nam se događa, već ono što zadržavamo u sebi u odsutnosti empatičnog svjedoka.
– Peter A. Levine
Svi mi znamo onu frazu: “Uđi u tuđe cipele.” Ali rijetko tko pita: kad uđeš – što onda? Jer nije dovoljno stati na nečije mjesto. Bitno je osjetiti kako se ta osoba osjeća dok je tamo. Ne što bi ti radio da si tamo. Nego što on ili ona radi. Kako ona ili on gleda. Kako on ili ona odlučuje.
U tom je ključ razlike između projekcije i prave empatije.
Ne radi se o tome da ja stanem u tvoje cipele pa kažem: “Aha, sad vidim koliko si visoko. Vidi se cijeli grad!”
Jer možda baš ti, koji si visok, ne želiš vidjeti cijeli grad. Možda ti je previše. Možda ti je zlo od te visine. Možda bi najradije bio niži, kao moja baka koja se savijala prema dolje jer je visina bila iskakanje iz uobičajenog, pa je onda to dovelo do ideje da je plaha i da je se može energetski napasti. I tako jedna priča o visini postane priča o žrtvi.
Možda te svi gledaju kao da znaš, kao da moraš znati, kao da se od tebe očekuje više.
Tvoja perspektiva nije ono što vidiš. Tvoja perspektiva je kako se osjećaš dok to vidiš. I zato, kad želim razumjeti tebe, neću ti samo uzeti mjesto. Uzet ću i tvoj pogled iznutra.
Perspektiva nije samo kut gledanja. Perspektiva je i stav prema vlastitom kutu gledanja. To je ono što mnogi preskaču.
Kad kažeš: “Vidim stvari ovako“, ne govoriš samo što vidiš. Govoriš i tko si dok to vidiš. Govoriš o svom identitetu, svojim vrijednostima, iskustvima, ranama, željama.
Zato prava promjena perspektive nije: “Sad gledam iz druge sobe”, nego: “Sad sam netko tko u toj sobi vidi nešto drugo.” To je razlika između “gledam drukčije” i “ja sam drukčiji”.
Kad terapeut kaže klijentu: “Znam kako ti je” to treba biti više od dobre namjere. To je poniranje u klijentovu percepciju, bez ispravljanja, bez popravka. To postaje: “Znam kako ti je dok jesi ti. Ne kako bih ja bio da sam ti.”
Jer lako je zamijeniti projekciju za empatiju. Lako je pomisliti: “Kad bih ja bio na njegovom mjestu, ja bih se ponašao ovako.” Ali nisi ti on. I ono što bi ti napravio – možda on i ne može. Možda ne želi. Možda nije spreman. Jer je svijet iritantan s ovog mjesta.
Prava perspektiva u terapiji je dopuštenje da klijent bude ono što jest – i istraživanje toga iznutra.
U radu s klijentima, često želimo da promijene perspektivu. Da “vide stvari drugačije”. Ali ne radi se samo o tome da vide nešto drugo. Radi se o tome da oni sami postanu netko drugi dok gledaju.
Kad klijent uspije reći: “Ja više nisam ona osoba koja je to doživjela tako” – e, tada je perspektiva stvarno promijenjena. Ne zato što je pogledao iz drugog kuta, nego zato što se iznutra promijenio.
Preokreni priču je iscjeljenje koje donosi novi pogled, iznutra. Novi identitet, iznutra. Novi život, iznutra. I zato… Empatični svjedok ne mijenja klijentov svijet. On sjedi u njemu. Ne govori klijentu: “Idi tamo”, nego: “Idem s tobom.” I to je ono što olakšava promjenu klijentove priče.
