Svaka priča koju ispričamo ima svoj život.

Neke tako žive na površinskoj razini, neke se lijepe na naša uvjerenja i stavove, s puno više emocija — snažne su i uvezane — a neke spavaju ispod svega toga, kao ispod snijega i leda, i čekaju proljeće da ih netko otkrije.
Da bi onda ili promijenile nešto, ili ponovno navukle debeli sloj leda.

Mogu Vam i ja pročitati to… evo:

Priča prva – površinska razina

Prva priča, ona na površinskoj razini, je priča o našoj svijesti.
To je priča našeg budnog uma koji ima mogućnost i osjetiti i izmaštati, ali kontrolira.
Najčešće je to situacija kad nekome idemo ispričati što se dogodilo.

Ako je tada naša storija čudna, začudna, stresna, napeta, dramatična — pripovjedač u nama se upali isti tren i riječi idu same od sebe.
Vrtimo te priče pred drugima, čekamo reakciju od njih.
Čekamo reakciju da vidimo, da se uvjerimo da je priča vrijedna, važna, korisna za sustav. Bitna za ovaj trenutak.

U najkraćoj formi: ispričate vic i čekate smijeh.
U duljoj verziji, kad je riječ o dogodovštini ili anegdoti, čekamo neku vrstu sjaja u očima slušača.
Neko olakšanje ili potvrdu da su osjetili to što smo htjeli prenijeti. Da su podijelili naše osjećaje. Da smo zajedno u osjećaju.

U najdužoj verziji to su rečenice koje počinju s:
„Nećeš vjerovat što je tvoj sin danas napravio…“ ili: „Ne mogu vjerovat’, opet mi je ona nešto…“

U toj verziji čekamo podršku kroz reakciju — energiju šoka, nevjerice, ljutnje, možda trebamo viku, sukob ili razrješenje.
Jer priča je previše nabijena energijom da bi ostala samo priča.
Moramo pljesnuti, viknuti, potrošiti energiju.

Puno je u njoj energije. Puno je nečega što još ni ne razumijemo što je ispod.
I tako prolaze dani, a mi ponavljamo taj scenarij pričanja.

Pričamo stalno. Ili iz nekog kratkog epizodnog događaja, ili ponavljajućih obrazaca koji se izmjenjuju pred ljudima.
Mi ponavljamo scenarij, ali u nekom trenutku on postane automatiziran.

Ako ste ikad ispričali dvaput isti događaj, znate onaj trenutak kad vas troje sjedi za stolom — jedna osoba je već čula priču, druga je sluša prvi put?
Primjećujete kako ona koja ju je već čula traži istu reakciju kod novog slušača?
Kao da i sama čeka: „Sad ćeš vidjeti! Sad ćeš čuti tko je ubojica!“

Na kraju svi troje dijelite isti trenutak, isti film. I svi ste u njemu.

Ponekad adaptiramo priču, mijenjamo ton, riječi, količinu emocija — ovisno kome pričamo.
Pred časnom sestrom psujemo manje nego pred prijateljem (ili možda ne?).
U svakom slučaju, radimo estetske prilagodbe, ali temeljna priča ostaje ista.

Druga priča – emocionalna razina

Druga priča je dublja.
Ona se ne mijenja u načinu pripovijedanja, nego u načinu na koji doživljavamo stvarnost. Vezana je uz naša uvjerenja.

Ako smo uvjereni da se „tako nešto ne radi“, svaka situacija koja to krši izaziva ljutnju, zamjeranje, kritiku.
Bez obzira radi li se o krivo parkiranom autu, neizdanom računu, zadržanom kusuru, pogledima ili tišini – svejedno je.
Uvijek aktiviramo bazu uvjerenja.

To vrijedi i za ugodne situacije. Na isti način kažemo:
„Jao, slušaj kako je ova glazba dobra!“
„Kako ovaj čovjek svira!“
Ako netko ne voli taj instrument, priča nije zanimljiva.
Ali meni jest. Jer ta priča dira moje uvjerenje o ljepoti.

Na toj razini mi branimo svoje stavove.
Priče s te razine ne pričamo zato da bi nas netko čuo, nego da bi se svijet složio s našim emocijama.
To je razina priče koja nas povezuje, ali i razdvaja.

Treća priča – nesvjesna, korijenska, duhovna

I onda postoji treća priča. Ona nesvjesna, ona koja je došla prije nego što smo naučili kako držati stav.
Prije nego što smo formirali potrebu da uopće pričamo.

To je onaj dubinski obrazac prema kojem idemo kroz život. Gledamo li uvijek jednu stranu priče ili više strana?
Ako to osvijestimo, ona prelazi na drugu razinu — više nije u podsvijesti.

Ali dok je u sjeni, u toj trećoj zoni, skrivena od svijesti, ta priča upravlja nama.
Ona se izražava kroz tijelo, kroz bolest, kroz nesposobnost da zaradimo, kroz neuspjehe u odnosima.
Ta priča „ispod snijega i leda“ troši najviše energije.

I taj blueprint, ta temeljna baza načina na koji doživljavamo sebe i svijet, zaštićena je slojevima.
Ne mijenja se lako.
Jer kad bismo stalno mijenjali taj dio, stalno bismo rušili identitet.
Ne bismo znali tko smo.

Zato stvaramo ono naše – neku stabilnu točku postojanja.

Usklađivanje razina

Kako uskladiti te tri razine priče u sebi? Kako reći sebi istinu?

Kad krenemo govoriti priču s površine, onu svakodnevnu — „Nećeš vjerovat’ što je dijete danas napravilo“ — zapravo govorimo: „Treba mi podrška. Danas imam situaciju u kojoj ne znam što da radim.“
Ispod svake priče postoji druga poruka.

Na primjer:
„Molim te, složi se sa mnom. Hajde da se zajedno nasmijemo ovome. Hajde da se povežemo.“
Ako to ne ide, nije smak svijeta. Nemamo svi isti smisao za humor, i to je u redu.

Dubinska priča, ona skrivena ispod svega, troši puno energije. Ali nije problem što je imamo — trebamo ju imati.
One dubinske strukture moraju postati automatizirane, jer da svaki put moramo razmišljati o svemu — o emocijama, stavu, vjerovanju, tonu glasa — ne bismo mogli funkcionirati.

Ne bismo mogli ni juhu kupiti, ni odlučiti gdje sjesti. Zato pola života automatiziramo.
Da bi nam svijest mogla disati.

Tri razine priče i tri razine promjene

Na svjesnoj, fizičkoj i mentalnoj razini doživljavamo konkretno i vidljivo.
To je priča koja traži reakciju, potvrdu, publiku.
To je razina filma.

Na emocionalnoj razini djelujemo kroz stavove i uvjerenja.
To je razina povezanosti. Odnosa. Utjecaja. Motivacije.
Ne pričamo više samo da nas netko čuje, nego da nas netko osjeti.
Želimo utjecati i biti dotaknuti.
Tu nastaje uvid – trenutak razumijevanja, ali i trenutak najvećeg otpora.

Treća razina je duhovna.
To je prostor gdje se događa spoznaja i transformacija.

Tu mijenjamo vjerovanja. Ne mislimo više samo drukčije — mi jesmo drukčiji.
Energijski, intuitivno, bez analize.

Kad dotaknemo tu razinu, promjena postaje laka.
Nema otpora.
Tada stvaramo promjenu koja dolazi iznutra.

Čuvar na kapiji

Sjetite se slike psa čuvara.
Na kapiji je ljut, laje, režanje, buka.
Ali kad gazda kaže: „U redu je“, pas se smiri.
I pusti čovjeka unutra.

Kad izađemo ponovno kroz kapiju, pas opet laje.
Njegova funkcija je da čuva granicu.
Tako i mi imamo svoje unutarnje čuvare — uvjerenja, navike, reakcije.
Oni nas štite.
Ali kad prođemo kroz njih, kad im kažemo: „U redu je“, otvaramo prostor promjene.

U hipnotičkom pripovijedanju

U hipnotičkom pripovijedanju radimo sa sve tri priče:

• s prvom, koliko klijentu treba – ali ne predugo;
• s drugom, koliko terapeutu treba – ali ne predugo;
• a treća se jednostavno dogodi.

Treća se može dogoditi već sada, dok slušate ove riječi.
Nešto klikne u vama i kaže: „Aha, tako svijet izgleda.“
I kad to prihvatite, već ste ušli u novu zonu sebe.

A onda birate što će biti dalje s tim.
Jer ovo nije kraj.

Uživajte u uvidima i spoznajama.