Kad odlučimo promijeniti neku naviku, koliko brzo se ta promjena treba dogoditi? Kada ljudi krenu na terapiju, odjedanput se pojavi osjećaj odgovornosti za svaki trenutak u kojem nešto ne ide, jer, sad idu na terapiju! Pa moraju biti bolje, zar ne. Kao da od tog trenutka svaka pogreška vrijedi dvostruko.
Uzmimo za primjer osobu koja je odlučila smršaviti. Treći tjedan terapije, recimo četvrtak navečer u 22.30 pojede kutiju keksa. I odmah krene taj osjećaj: “Sve sam pogriješio. Ne mogu ja to. Ne mogu to izgurati do kraja. Kad-tad ću opet pojesti krivi obrok. I opet će se sve vratiti. I kile i krivnja i kajanje.”
I sve te misli zaustavljaju putovanje, kao da mole i dozivaju jednu drugu osobinu da se pojavi: ustrajnost. Vjera u sebe. Podrška. Unutarnji glas.
Zato klijenta kroz hipnotičko pripovijedanje prvo vodimo osnaživanju, a tek onda istraživanju uzroka. Koliko god bili željni da saznamo zašto je nešto tako, dio nas koji ima problem ne može ga razriješiti samo tako što spozna uzrok. Čak i hipnozom. Zašto? Zato što je to brzi popravak, brzo rješenje koje u tom trenutku nosi posljedice promjene koje nismo ni slutili.
Na primjer, može se pojaviti niz nuspojava: krivnja zbog nerješavanja, osjećaj praznine zbog izgubljenog vremena, osjećaj uzaludnosti zbog kašnjenja, osjećaj gluposti jer smo propustili nešto tako jednostavno vidjeti. Jer često je uzrok prilično jednostavan. Obično iz djetinjstva. Samo nije povezan.
I onda se pitamo: je li uvid koji je jednostavan dovoljno snažan da potvrdi da smo nešto postigli. Ili nas više boli to što smo tako „glupu“ stvar nosili godinama. Možemo li izdržati s tim osjećajem da smo možda bili slijepi. Da smo drugima govorili „nemoj tako“, a sami nismo preveli to značenje sebi. Za nas je to bilo zakopano, kao zamke u šumi prekrivene lišćem. Nismo vidjeli zamku, vidjeli smo samo lišće. Ali kad znamo da je zamka tu, kad sad znamo da je to to – nešto se promijenilo.
Ni tada promjena ne dolazi sama od sebe. Kada spoznamo uzrok, recimo da shvatimo kako događaj iz ranog djetinjstva nije imao veze s nama, tek tada počinje pravi posao. Trebamo uočiti kako se taj stari obrazac provlačio u naš današnji život i izazove, kako se prevodio u odnose, navike, reakcije. Trebamo naučiti što sada znači ponašati se drukčije, kako reagirati kada se pojavi grubijan, kritika ili čokolada. I to ne kroz čistu ljutnju, bježanje ili prekidanje svega, nego kroz objedinjavanje fragmenata želje u jednu novu cjelinu.
I zato jačanje prije istraživanja. Odaberemo verziju sebe koja je snažna, usmjerena, sposobna. Iako razbijeno u prošlosti, iskustvo bivanja takvim već postoji – fragmentalno, ali kroz proces revivifikacije ono se ponovno otkriva. I onda ga krećemo objediniti. Integrirati te dijelove. I sada dolazimo do tempa promjene koji je usklađen s unutarnjim ritmom. U tom trenutku, više nije važno što će drugi reći. Jer u kriznim trenucima ionako najčešće nema nikog da komentira. Ono što ostaje je ritam koji je naš.
Promjena je kao lišće u jesen – neki listovi otpadaju prvi, neki zadnji, neki uopće ne mijenjaju boju nego ostaju zimzeleni kao da se promjena njih ne tiče, a ima i onih koji lišće otresu još u kolovozu, preventivno. Štreberi. Da budu spremni za jesen. Svaki list ima svoj tempo, baš kao i svaki čovjek. A hipnotičkim pripovijedanjem otkrivamo koji je vaš.
