To se tako ne radi.

Kad čujete rečenicu to se tako ne radi, kako se osjećate? Kao malo dijete? Kao netko koga se podučava? Kao netko tko nije dovoljno dobar ili ne radi dovoljno dobro?

Poslušajte i audio verziju ovog članka:

I neću ulaziti ovdje u raspravu o temama „jesam li dovoljno dobar“ vs. „činim li dovoljno dobro“. Volio bih proći kroz misao kako možemo čuti određene kritike drukčije?

U svom umu vrtimo u glavi pravila. Imamo neke ideje kako svijet treba izgledati i što se treba na koji način činiti. I onda netko napravi nešto drukčije.

I mi prvo pomislimo „to se tako ne radi“.

A sad zamislite jednu drugu osobu koja isto osjeti da se dogodilo nešto odstupanja od pravila i u svom umu pomisli „gle to se može i tako raditi“.

Kako je zanimljivo: stavljaš med u kavu!

(Slučajno – bila je šalica s čajem prije i med je bio unutra, kavu sam dolio poslije i odjedanput je taj okus bio ugodan.)

Nije nuklearna fizika staviti med u kavu. Dogodit će se. Neće biti šećera, netko će vam to preporučiti, sjetit ćete se i sami. Nije najkreativnija ideja na svijetu, ali ono što je kreativno u njoj je da je odskakanje od uobičajene navike.

Kakva god vaša navika bila, u tom trenutku nešto je razbija. Razbija je nova mogućnost.

I na tu novu mogućnost, na situaciju u kojoj vi radite novo, netko kaže: „To se tako ne radi“.

Kada, recimo, promijenite frizuru: „ona prije ti je bila bolja. Duga kosa ti bolje stoji. Kratka kosa ti bolje stoji. Nebitno je ovdje promatrati sviđanja i preferencije (bonus misao: ovu riječ prvi put pišem u životu i ovo „j“ pred kraj – ja bih stavio preference, ali TO SE TAKO NE RADI…).

Vratimo se temi.

Bravo umjesto zabrane: kako otvaramo prostor za novo

U trenutku kada osoba donosi nešto novo pred svijet uz ono dječje VIDI! Vidi što sam napravio ili mama vidi što sam učinila, ne trebamo mi svaki put bravo, ali bravo će nam donijeti nešto novo iza toga.

Jer kad kažemo bravo, možemo pitati: „a što ćeš s tim sad?“

Vidi kako sam uredio kutak sobe.

Bravo, šta će biti s ovim?

I onda ću ovo, i onda ću ono, i onda ću ovo, i onda ću ono.

I kad razgovarate s nekim tko je izumitelj, tko stvara neke nove stvari, tko probija nove staze i puteve, možete 35.000 puta ponoviti „to se tako ne radi“.

Znamo!

„Ne možeš to tako. Ne ide se na put bez toga. Trebali ste provjeriti prije…“

Malo dodamo srama i krivnje i to se tako ne radi postaje osuđujuća rečenica, teška je i zaustavlja vizije, zaustavlja kreativnost, zaustavlja maštu, jer netko ne može zamisliti da se to TAKO RADI.

Barem jednom, jer evo, sad sam ja to napravio.

Prije nego što sam upisivao fakultet: „jao nećeš moći upisati pa to nitko nije upisao godinama“.

Prije odlaska s dobro postavljenog posla: „Čekaj, ne možeš dati otkaza, nemaš novi posao još“.

To se tako ne radi.

I svi oni logični umovi kraj vas koji će vam reći koliko još nešto košta, što još morate napraviti da biste uspjeli, zašto je to neizvedivo, zašto se ne možete popeti na Kilimanjaro, zašto ne možete trčati maraton, zašto ne možete prestati pušiti, jer vi ste osoba koja mora pušiti, vi ste osoba koja je takva.

Ne možete vi to promijeniti, ne možete vi biti bolji kraj njih.

Jer to se tako ne radi.

Kritički faktor i snaga hipnotičkog pripovijedanja

I upravo tu se krije zanimljiva poveznica s hipnozom. U hipnozi govorimo o kritičkom faktoru – unutarnjem „čuvaru“ koji procjenjuje i odlučuje je li nešto moguće ili nije. On često zvuči baš kao rečenica „to se tako ne radi“.

Hipnotičko pripovijedanje zaobilazi tog čuvara uma. Umjesto da logika sve prekine, priča i metafora stvaraju prostor u kojem nove mogućnosti postaju prihvatljive. I možda onda ovakve rečenice postanu izazov i potvrda hrabrosti, ustrajnosti, vizionarstva, kreativnosti i – radosti…

Koje je vaše mjesto na kojem se nalazite gdje netko kaže to se tako ne radi?

Ja to sad tako radim.

U trenutku kada nešto novo donesete na svijet, bilo frizuru, obrok, recept, školu hipnotičkog pripovjedanja, posao i kažete ovo je moje, ja to biram, ja to sad tako radim, potražite one ljude koji će prvo pomislit bravo pa onda sve dalje. Zatresli ste nečije vjerovanje i dok dopuštate da se ta osoba bori sa svojim prihvaćanjem, vi vjerujte sebi da to se sad tako radi.

I da, nećeš vjerovat’ šta sam napravio…

Za kraj par riječi o kritičkom faktoru, iz serijala “Pojmovnik hipnotičkih termina”: