rapport je jedna od najvažnijih, ali i najpogrešnije shvaćenih tema u komunikaciji i hipnozi. Često ga se svodi na tehniku „zrcaljenja“ ili pukog slaganja s drugom osobom. No, u svojoj biti, rapport nije imitacija, nego sigurnost. To je osjećaj da nas druga osoba vidi, čuje i prihvaća – čak i onda kada nismo potpuno usklađeni.
U svakom odnosu, od svakodnevnog razgovora do terapijskog procesa, rapport je temelj suradnje. Središnja energija. Početak, sredina i kraj. On određuje hoće li se komunikacija otvoriti ili zatvoriti, hoće li doći do povjerenja ili do sukoba.
Audio verzija ovog članka u nastavku:
Komuniciranje potreba
U nekom trenutku, kada želimo podijeliti svoju potrebu ili saznati nešto o tuđoj, u komunikaciju unosimo osjećaje. Ako imamo potrebu za nečim, tu je i osjećaj koji tu potrebu stavlja u fokus. Tijelo, duša i srce šalju poruku: „Idi prema tome.“ Dok toga nema, potreba ostaje u pozadini, zatomljena i bez naše pažnje. Ali čim poraste i počne tražiti više pažnje, uključuju se emocije. Kod nekih ljudi one su otvorene i raznolike, a kod nekih uske i kreću se samo po jednoj „tračnici“. Kada emocija prevlada, potreba postaje glasna i neodgodiva. „Daj mi, pusti me, moram to sad – inače ću poludjeti.“
To se uvijek odrazi na komunikaciju. U tom trenutku možemo djelovati naglo, manipulativno, zahtjevno, uporno ili dosadno. Izgledamo kao netko tko traži nemoguće ili pokušava srušiti sve oko sebe. Takva komunikacija ne gradi suradnju nego nesigurnost.
U odnosu tada nismo ugodan sugovornik. Ne nudimo zajedničko rješenje, nego forsiramo svoje. A osoba preko puta reagira: povuče se, vraća udarac ili se aktivira stari mehanizam „bori se ili bježi“.
To je trenutak kada nestaje sigurnost.
Granice i nesigurnost
Svaki odnos funkcionira unutar granica. Kada smo ljuti, lako ih pregazimo. Kada smo ponizni ili molimo za nešto iz slabosti, ili ugađamo dopuštamo drugima da pregaze naše granice. I u jednom i u drugom slučaju nastaje nesigurnost.
Ljudi se tada udaljavaju, bore za pravo, raspravljaju, sukobljavaju. Netko tko stalno ugađa drugima skuplja zamjeranja prije spavanja. Netko tko puca impulzivno brani se tako da ne dopušta ni najmanje oštećenje.
Način može biti različit, ali obrazac je isti: nedostatak sigurnosti stvara nedostatak povjerenja.
Kada je nesigurnost korisna?
Nismo i ne smijemo biti sigurni 24 sata na dan. Potpuna sigurnost značila bi nepomičnost. Život bi bio održavanje jedne točke, bez kretanja i bez učenja. Svaka promjena, svaki izlazak iz zone komfora, svaki trenutak učenja – traži dozu nesigurnosti.
Nesigurnost omekšava granice. Ona otvara prostor za konflikt. A konflikt je tada koristan jer nas tjera na pomak.
Kad istražujemo novo, gotovo sigurno ćemo nagaziti na tuđa vjerovanja. To može biti fizičko, logičko, biološko ili društveno objašnjenje – nije važno. Bitno je da se tada sukobljavamo s tuđim uvjerenjima, a sukob je često preduvjet promjene.
Primjer industrijske revolucije: traktori su zamijenili konje. Vlasnici konja nisu bili zadovoljni, osjećali su gubitak vrijednosti i sigurnosti. Ali promjena se dogodila. Steinbeck u Plodovima gnjeva opisuje upravo takve prijelome – trenutke kada kolektivno iskustvo gubi jedno, a dobiva drugo. Promjena se događa kroz otpor, i otpor je dio tranzicije.
Svakodnevne scene nesigurnosti
Takve situacije živimo svaki dan. Uđemo u trgovinu, tražimo nešto, a prodavač tog dana nije raspoložen. Umjesto uslužnosti, dobijemo ljutnju. Možemo reagirati bijesom, možemo se posvađati na blagajni ili odlučiti da se više nećemo vratiti u tu trgovinu. Koliko puta vidimo ljude kako viču na šalterima pošte? I uvijek je između njih i djelatnika staklo. Na koga oni zapravo viču? Na službenika? Ili na vlastiti odraz u staklu, na sebe koji ne može prihvatiti da potreba neće biti zadovoljena?
To su poruke ranjenosti i nemoći koje izlaze na površinu. Kada se potrebe sukobe s okolnostima, suradnja nestaje, a nesigurnost zauzima njezino mjesto.
Djeca i igra – čista lekcija rapporta
A što je suradnja u svom najčišćem obliku? Dvoje djece u parku igraju se autićima.
„Ajmo se voziti!“ – „Ajmo!“
Guraju autiće i zabavljaju se.
„Ajmo napraviti cestu u pijesku!“ – „Super, ‘ajmo!“
Grade cestu i voze autiće.
„Ajmo napraviti jezero!“ – „Može, ‘ajmo oko jezera u krug!“
Sve ide glatko dok netko ne kaže:
„Ajmo sad autiće u vodu!“
„Ne! Moji autići ne idu u vodu!“
„Ali ovaj je podmornica, može!“
„Ne, moj auto je samo auto!“
I tada se uključi mali kritički faktor. Mašta prestaje. Suradnja puca. Na tren.
Jer više nisu sigurni jedno s drugim. „Ti to ne radiš kao ja. Do sada smo bili isti, sad nisi više uz mene.“ Granice se ponovno jasno osjete. To se događa stalno. Rapport je bio tu kad je došlo do spontanog slaganja – „Ajmo se igrati autićima!“ – i nestao je kad je nastala nesigurnost i neslaganje.
Rapport u hipnozi
Rapport nije puko kopiranje ili zrcaljenje. Rapport znači stvaranje sigurnog prostora, mjesta u kojem se obje strane mogu izraziti i surađivati. U hipnotičkom kontekstu rapport znači otvoriti prostor u kojem klijent može osjetiti sigurnost – fizičku, socijalnu i emocionalnu. To je povjerenje, a ne ugađanje.
Rapport gradimo kroz validaciju, empatiju, pažnju, kroz male signale kojima pokazujemo da čujemo i poštujemo granice. On se ne stvara zato da bismo kopirali klijenta, nego da bi klijent mogao prestati gledati nas i usmjeriti se prema sebi.
Rapport je namjera stvaranja sigurnosti u odnosu.
Tek tada hipnotički proces može početi i sugestija može zaživjeti.
