Možda negdje u nama postoji ideja da je činiti u prostoru, djelovati i pokretati se i tako stvarati rezultate jedini način da se može opstati u društvu. Da se može uspjeti, narasti, ojačati. Da to sve dolazi iz činjenja. Pa i samo učenje je isto činjenje, priprema je činjenje, pa onda sam rad je činjenje. Osam sati na dan i više za uspjeh; moram i 12 sati na dan koji mi je prekratak; da barem ima 48 sati u danu da stignem. Pritisak činjenja nije rijetka stvar da bismo došli do ostvarenja, ali ne nužno da bismo došli do ostvarenja. Ostvarenje, postizanje, imanje, na kraju krajeva nekakva akumulacija nečega nije najvažnije za onoga koji čini. Osoba koja je u akciji, koja radi, koja samo djeluje je u žrvnju, je u mašini, konstantno je u pokretu i to je osjećaj svrhovitosti i vrijednost je očita.
Reći ću vam odmah ne, ali još neću reći zašto.
Nastavak teksta (za sad) poslušajte u zvučnom zapisu:
Transkript audio zapisa u nastavku…
Neki dan vidim oglas, djela, a ne riječi. I pomislim, kako biti hipnoterapeut i imati ovu rečenicu pred sobom. Jer ako je išta u hipnozi bitno, onda su to riječi. Ta drevna, vječna fraza – djeluj, nemoj samo pričati; prestani planirati, kreni; akcija, nema ništa od fantaziranja – nije baš u potpunosti točna i to ću vam pojasniti u sljedećih nekoliko minuta.
Možda negdje u nama postoji ideja da je činiti u prostoru, djelovati i pokretati se, stvarati rezultate na taj način, jedini način da se može opstati u društvu. Uspjeti, narasti, ojačati – to su sve stvari koje dolaze iz činjenja.
Ja sam činio, puno činim. Samo učenje je isto činjenje. Dakle, činim pripremu, pa onda sam rad je činjenje. Radim 8 sati na dan plus, za uspjeh moram i 12. Dan mi je prekratak, da barem ima 48 sati u danu da stignem. Pritisak činjenja nije rijetka stvar da bismo došli do ostvarenja, ali ne nužno da bismo došli do ostvarenja.
Ostvarenje, postizanje, imanje, na kraju krajeva nekakva akumulacija nečega, nije najvažnije za onoga koji čini. Osoba koja je u akciji, koja radi, koja samo djeluje je u žrvnju, u mašini, konstantno je u pokretu. Osjećaj svrhovitosti, vrijednosti je očit.
Koja je zapravo povezanost riječi i djela? Jesu li djela važnija?
Reći ću vam odmah ne, ali još neću reći zašto.
Kad govorimo o riječima, govorimo o našem unutarnjem monologu, našem unutarnjem dijalogu, našoj unutarnjoj drami sa 34 lika. Govorimo o riječima koje želimo reći, a ne kažemo, pa izađu neke druge van. I govorimo o onome što zapravo kažemo i što šaljemo prema van. Neću ulaziti u komunikacijski krug i pojašnjavati vam dijelove komunikacije, ali volio bih ipak reći nekoliko riječi oko poruke.
Značenje poruke je kod onoga koji je proizvodi, značenje poruke je kod onoga koji je prijima. Ako uzmemo u obzir da je kanal savršen, da je jezik poznat, i ako su govornici iz iste kulture i slušatelji iz iste kulture i dijele neka kolektivna vjerovanja, opet ćemo završiti s masom značenja koje su specifična, subjektivna i individualna. Sama ta značenja koja mi izbacujemo, ako su zakrčena k tome našim: “rekao bih ne, ali reći ću da”, teško da možemo prenijeti poruku na drugu stranu onako kako je najbolje za nas.
Prenijet ćemo onako kako je određeno okolnostima, sustavima, drugima. Te riječi tada će biti loša djela. Kriva djela, toksična djela, bolna djela, djela koja dovode do raspada sustava, djela koja pogočavaju odnose, ili djela koja jednostavno ne daju natrag vrijednost koju zaslužujemo.
— Koliko to košta?
— Pa, evo, za tebe, zato što si odavde, i zato što te poznam, i zato što je to 30, a ne 80.
— Uf, puno mi je i 30.
— Pa dobro je li 25, okej.
— Pa, aj dobro, 25 može. Al’ može li na dvije rate.
— Ma naravno da može.
A unutra, kod osobe koja prodaje ovu uslugu, gori: Hajde, preživio sam ovaj trenutak suočavanja s vrijednošću, a sad zamjeram. Jer sad sam potplaćen. I sad mrzim državu. Jer je porez velik. Ne pašu mi cijene hrane jer su stalno veće. Koju riječ sam rekao? Da. Kad sam trebao reći ne.
Nije ova granica jednostavna i nije lako do nje doći. I nije uopće tema ovog današnjeg izlaganja. I priče o riječima. Ali ima jedan aspekt koji bih volio da se nekako ustali u vama. Da stane i kaže, je li to moja istina i jesam li spreman izreći sebi neistinu? Jer i to, na kraju krajeva, je vaš izbor.
Sad ću reći neistinu i idem dalje. To mogu pripisati onda gdje god trebam. Ali imam svijest o tome. Osjećaj koji se javi. Energija koja kaže, reci ovo, a ne ono, u tome u grmu leži riječ. A riječ ima tri slova. Prvo Z, a zadnje C. Tako je. Zuc. Nemoj slučajno zucnut. Da te nisam čuo. Šuti.
I onda u tom trenutku u glavi se počne rađati unutarnji glas. Jedan glas koji govori “šuti”. Ne onaj glas koji razgovara zato što je zabranjeno da izgovori išta. Nego onaj glas koji šuti unutra, govori šuti. Šuti, nemoj reći, šuti, šuti, šuti. Pst, šuti. Tiho. Pst.
Na tom mjestu unutarnjeg glasa je možda još veći show program.
U knjizi “Glas u glavi”, autor ga zove Žamor ili Chatter i taj mentalni glas koji se bori s nama i koji nam otežava put, nekad može biti pomoćnik. Zanimljivi su tamo alati u kojima priča kako da se taj glas umiri, utiša, usmjeri, preusmjeri.
Unutarnji glas kao izvor unutarnjih riječi je drugi set riječi o kojima govorim. I riječi koje mogu biti samopotičuće, a mogu biti samopotiskujuće. I taj “šuti” koji smo naučili od nekog posramljujućeg odgajatelja. I onaj, “možeš ti to daj skoči samo” od onoga tko je naš nekadašnji trener plivanja u osnovnoj školi. Između ta dva glasa koji su vanjski, dolazi ona potreba ispod toga. Potreba da to bude moja riječ.
Želim li ja sada bez pripreme napraviti nešto? Ili želim li sada ući u pripremu da u budućnosti napravim nešto? Jesam li ja unutarnje motiviran?
Riječi koje motiviraju, riječi koje uzbuđuju, pobuđuju, dižu energiju, pomiču iz stanja apatije u stanje akcije, pomiču u djelovanje. Ove riječi koje su možda prve među onom tezom da su riječi važnije od djela, su riječi koje mijenjaju svijet.
Čuli smo nekad o rečenici koja mijenja život.
Riječi koje mijenjaju svijet su istine koje možda brojni ljudi prešućuju sebi. Jer kad gledamo taj unutarnji sukob, recimo nekakvu situaciju u kojoj publika ne želi, u kojoj sportski tim ne želi, u kojoj vojska ne želi, u kojoj radnici u poduzeću ne žele, u kojoj učenici u školi ne žele. I kad pred njih dođe autoritet i donese im sadržaj u riječima i energiji, koja prati te riječi naravno, kad stavi pred njih sadržaj da potakne njihov unutarnji dijalog na svoju stranu.
Jer u unutarnjem dijalogu, u žamoru sebe, imamo jednu i drugu stranu:
Nemoj ići tamo, sad je hladno. / Pa daj, idi tamo, moraš redoviti.
Pa ne mogu svaki dan trčati, kiša pada. / Da, ali zadrži disciplinu.
Ne bi sad trebalo napisati zadaću, petak je popodne, u subotu navečer ću, u nedjelju ujutro ću, u ponedeljak prije škole ću. / Hajde napravi sad da nemaš tu brigu cijeli vikend i makni anksioznost.
Cijeli taj sukob unutarnjih dialoga koje imamo često treba samo jednu malu potvrdu: Koja je strana jača? Koja strana u nama, ili koji set riječi u nama, pobjeđuje i usmjerava gibanje.
U trenutku kada dođe do tog unutarnjeg dialoga i žamora i blokade, zapravo dolazi do stajanja. Akcijski ili djelima stojimo. Zato kažu djela, a ne riječi. Ali stojimo zato što su naše dvije riječi sukobljene unutra. Možeš i ne možeš. U isto vrijeme mogu i ne mogu.
Jedino što se može stvoriti u takvoj okolnosti je napetost, bol, nelagoda, anksioznost, strah, frustracija.
I onda dolazi taj vanjski poticaj: učitelj, trener, roditelj, uzor, mentor, ideal, idol, bog, koji kaže rečenicu “da, možeš. Jer vjerujem u tebe.”
Na neki način to ti možeš jer ja vjerujem u tebe stvara možda odgovornost kod nas da primimo to vjerovanje kao obavezu. Netko vjeruje u mene pa sad moram. S druge strane preuzimamo komadić energije. Ima neki razlog zašto ta osoba vjeruje u mene.
Dakle, riječi koji su u meni, što bi rekli tim uspjeha ili riječi koji su u meni one koje pokreću na akciju, riječi koje su u meni te koje trebam sada pustiti da postoje, da budu jače, da budu glavne… Te riječi osoba preko puta vidi.
Čita me. Ne čita moju tamnu stranu, ne čita moj strah, ne čita moju nevolju, ne čita…
Ne. Čita moju uspješnost. Čita moju pobjedu. Čita moju borbu, junakovsku, herojsku, onu junačku kad ja izađem na teren i uspijem.
Kad ja dođem pred publiku i kažem “dobar dan. Dugo sam se pripremao na ovaj govor. I onda sam shvatio jednu bitnu stvar. Da vi nemate pojma šta ja trebam reći.”
I onda je prestalo biti bitno, je l’ da?
I kad izgovorimo tu svoju istinu, i kad se odmaknemo od toga, i kad shvatimo da sumnja koju imamo i da su riječi koje su tamo bile zakrčavale određeni dio nas da izađe, da krene, da se bori, da su zapravo kočile djelovanje.
Motivacija, jasno. Usklađivanje mentora i studenta, jasno. Šef koji motivira tim, isto tako jasno. Prijatelj koji potakne na promjenu, jasno.
Koja je to riječ koja to može? Koja je to motivacija?
To je ona sugestija. Sugestija je više od riječi. Sugestija je ideja uspjeha. Sugestija je ideja promjene. Sugestija je sama u sebi i riječ i djelo. Sugestija je vizualizacija budućnosti. Sugestija nema vrijeme. Mijenja prošlost i planira i slaže budućnost. Sugestija u sada ne može postojati jer traži akciju. Sugestija ima moć da ti razmjesti prošlost i kaže čekaj čekaj čekaj pa da mogu drugačije gledati tu priču. Ali ima još bolju moć da ti postavi budućnost kako želiš sada početi. I onda kreće akcija.
Dakle, da – sugestijske riječi su važnije od djela.
Ne nose sve riječi naravno jednaku težinu i te sugestijske riječi koje rezoniraju kao istine, kao namjere, kao ciljevi koje pogađaju osobu na djelo jer pogađaju njegovu i njezinu vrijednost, želju. One su te koje kažu: “ej, to je sad djelo koje ja činim”. Onda više ne moramo planirati. Ne moramo imati napetosti oko skoka. Ne moramo se bojati zinuti i progovoriti. Ne moramo se plašiti sjesti na konja. To se već dogodilo u sugestiji.
Ovo je samo potvrda da jesam, da postojim, da mogu i to sad radim. Pa prema tome danas ne govorim o tome da su važnija djela nego riječi. Nego o tome da su riječi djela.
Ispod i iznad svega toga je samo jedna stvar, a to je naša svrha. U nekom trenutku imamo svrhu da postojimo, da radimo, da činimo, da budemo, da jesmo, da djelujemo prema drugima. I ta naša riječ u početku je došla od Boga, kaže. Znači da je već bilo nešto prije. Možemo reći da je djelo bilo prije. Koje djelo? Djelovanje za stvaranje riječi. Djelovanje za stvaranjem. Kreacija…
Jao, sad ću vam zakomplicirati život: Riječ ne samo da je djelo, riječ je kreacija. A iz kreacije nastaje život. Pa sad birajte, jesu vam važnija djela ili život? Činjenje ili postojanje?
Nemojte razmišljati, što bi rekli oni iz poznate reklame.
Samo to učinite.
Uživajte u riječima.
