U labirintu ljudske memorije, određeni trenuci nose duboko značenje, izlazeći iz okvira svakodnevnog kako bi zauvijek ostali urezani u našim srcima. To su “blic pamćenja”, trenuci koji se događaju neposredno prije traumatičnog događaja i zauvijek mijenjaju tijek naših života. Blic pamćenja su jedinstvena i trajna sjećanja na značajne događaje snažnih emocija. Često neočekivana, ona predstavljaju trenutak života zauvijek zabilježen u vremenu. Živost i dugotrajni utjecaj ovakvog pamćenja pripisuje se povećanom emocionalnom stanju i oslobađanju hormona stresa tijekom tih događaja. Znate gdje ste bili kada je bio potres, oluja, pad tornjeva 2001. u SAD-u ili nešto osobnije, manje kolektivno…
Jedan od potresnih primjera je tragičan gubitak Nicka Cavea, iznimnog glazbenika čija je glazba dirala dubine ljudskog iskustva. U intervjuu s novinarom Seanom O’Haganom, Cave opisuje posljednje sjećanje provedeno s njegovom suprugom za stolom u kuhinji, slušajući radio. Ta obična slika postala je blic pamćenje urezano u njegovu dušu, ali sve se promijenilo kad je telefon zazvonio, donoseći srceparajuće vijesti o smrti njihova sina. Kontrast između mira tog trenutka i emocionalne oluje koja je uslijedila uhvati bit “zatišja pred oluju”.
Govoreći o nastajanju nekih pjesama albuma Ghosteen, Nick Cave se poziva na stih pjesme “Spinning song”: “Ti kako sjediš za kuhinjskim stolom i slušaš radio.” Ova rečenica je, naravno, neugledna kao slika. Ali meni je sve samo ne obična, jer to je posljednje sjećanje na Susie prije nego što je telefon zazvonio s viješću da je naš sin umro. To je obična slika, ali za mene je izvanredna jer predstavlja posljednje neslomljeno sjećanje na moju suprugu. – Nick Cave, Faith, Hope and Carnage, 2021
Metaforička važnost “zatišja pred oluju” usklađena je s trenucima spokoja neposredno prije udara traume. On simbolizira posljednje neprekinuto sjećanje prije što emotivna oluja eruptira, označavajući snažan utjecaj blic pamćenja. Ta spokojnost nosi moćan kontrast, pojačavajući emocionalnu snagu traumatičnog događaja koji slijedi.
Zamislite kako bi izgledalo da prilikom jednog takvog emocionalno napetog zatišja pred buru, majka svom djetetu od šest godina i 3 mjeseca (jer je u toj dobi svaki mjesec bitan!) jednog kilavog jesenjeg dana kaže: “Dragi, sutra je prvi dan škole, tvoj prvi dan u novom razredu. Bit će to uzbuđujući trenutak za tebe jer ćeš upoznati nove prijatelje, vidjeti svog novog učitelja i iskusiti nove izazove. Ali nemoj se brinuti, znam da ćeš biti sjajan. Imat ćeš sve što ti treba – svoje bilježnice, olovke i tvoj omiljeni sendvič za ručak. Ako osjetiš malo treme, sasvim je u redu. Svi osjećamo nešto slično kad idemo na nove početke. Samo se prisjeti koliko si napredovao prošle godine, i znaš da ćeš ove godine biti još bolji. Ja vjerujem u tebe, i znam da ćeš biti hrabar i odlično se snaći. Imaš moju podršku i ljubav uvijek, bez obzira na sve što se dogodi. Bit će to poseban dan za tebe, i uvijek ću biti ovdje da te podržim.”
Kako vam to zvuči? Pretjerano? Preobazrivo? Previše uvijeno u podršku i mekani pristup svjesnog roditeljstva? A kako ovo na primjer: “Sutra ne smiješ kasniti u školu. Moraš slušati što ti govore. Ne psuj. Nemoj me osramotiti. Obriši se nakon jela. Ne divljaj po parku, preskupu sam ti odjeću kupila i ne moraš je odmah usrati prvi dan. Ne napadaj drugu djecu kao brata što mlatiš. Čekat ću te nakon škole vani, molim te što prije da si vani.”
Poznatije? Vjerujem da smo dobili kombinaciju ovih varijanti u jednom ili drugom obliku ili nešto potpuno drukčije – u konačnici, nije toliko važno kako je vaša majka radila tu pripremu, jer u hipnoterapijskom procesu postoji mogućnost da se svijet oblikuje bliže ovom prvom slučaju, da se kod klijenta ojača unutarnje dijete i promijeni perspektiva.
U procesu iscijeljenja, unutarnje dijete drži ključ transformacije. Naoružano novootkrivenim perspektivama, uči se suočiti s prošlim traumama s razumijevanjem i suosjećanjem. I time ukloniti potencijalno nastajanje – ako ne novih, a ono barem sličnih iskustava.
Prema teoriji blic sjećanja, obični trenuci koji prethode traumi postaju transformirani snagom događaja koji slijede, a u terapijskom procesu događa se upravo suprotno – zatišje preuzima oluju i oluja je tada tek vjetar koji ima smjer, intenzitet i trajanje. Kao i bilo koja druga vibracija.
Recimo ona radosti ili sreće.
