Dajte da Vam ispričam jednu priču.

Ili ako želite mogu Vam je i izgovoriti, onakvu kakva je izašla iz mene:

Na prvu izgleda kao priča o Vuku i Zecu. Na drugu, o strahu. A zapravo je o…

Bio jednom jedan vuk.
I on je, igrom slučaja, usvojio jednog zeca.

(To je jedna druga priča u kojoj je vučica ostavila vuka i jedino što mu je ostalo je zec kojeg nije htjela pojesti. Jer joj je dosadilo što joj on donosi hranu i udvara se na taj način, a ona je htjela smršaviti. Uglavnom, to je njihova priča.)

U ovoj, vuk je živio sa zecom.
Vuk je, kako to obično biva, bio nagle naravi, agresivne ćudi i prilično netolerantan prema zečjoj strašljivosti.

Jednog dana zec je gledao Čarobnjaka iz Oza (Ili je čitao knjigu, ne znam više).

Ali vidio je tamo lava, kako lav treba hrabrost, i shvatio da je hrabrost u njemu.

I onda se zec okuražio.
Rekao je to: “Hrabrost je u meni!”

Stao je pred vuka i petnaest sekundi kasnije završio s plavim okom, šljivom i idejom da možda ta vrsta hrabrosti nije za stavljanje pred vuka.

Od tada je zec tražio sve moguće načine da dođe do onoga što mu treba, jer svaki put kad bi izrazio nešto što želi, vuk bi ga satrao.

Bila je to neka ideja: čuvam te tu, ali zapravo te ne trebam. Trebam te i ne trebam u isto vrijeme, ako me razumijete.

I tako je zec tragao za rješenjem svog problema i došao do Lisice.

Lisica je imala prijedlog. Mudrost. Nadmudrivanje. Manipulacija.

Zecu se to svidjelo. To je bar bilo jednostavno.

Sve što je trebao učiniti je, prvo, povjerovati da je pametniji od vuka.
Drugo, pametniji ne popušta, nego propušta vuka da sa svojom agresijom prođe kraj njega, a onda mu on iza leđa napravi nešto lagano i uzme ono što mu treba.

Zec je počeo s jednostavnim trikovima: Laskanjem.

Laskanje ga je Lisica prvo naučila. Prvi tjedan laskanja bio je fantastičan.

Kad bi vuk zarežao, zec bi mu rekao:
– U, jesi ti to nešto glancao zube s nečim?
– Pa pojeo sam jučer nešto masno.
– Baš su ti sjajni. Onako, baš kao zrcalo. Sve se vidi u daljinu koliko svijetle.

I tako bi zec lagano, laskanjem, dopro do trenutka da vuk barem zaustavi svoj bijes.

Onda je došao drugi tjedan igre.

Lisica je učila zeca šah. Kako misliti pet poteza unaprijed.

Zec je brzo učio, zato što je bio brz u svemu, i kako je postajao sve bolji, počeo je lagano okretati vuka u svoju korist.

Dan po dan, tjedan po tjedan, zečje potrebe su se počele ostvarivati.

I sada je zec automatski lagao, slagao, predlagao, ulagao u budućnost koju je on vidio, a vuk je nasjedao na jednostavne komplimente, laskanja,…

I u zecu se javila iskra kontrole: Prvi put u životu nije se bojao vuka. Jer je znao kako da ga hendla.

Lisica je otišla od zeca uz riječi:
– Ja sam te naučila svemu što znam. Oprezno s ovim, jer ova moć nosi odgovornost.
– Bla, bla, bla. Da, da. Hvala. Doviđenja, lijo, stara moja prijo.

I kako su dani prolazili, zec više nije bio samo pametniji od vuka u igri, nego je to postalo normalno za njega svakodnevno.

Svaki dan bi birao lakši put jer je shvatio da ne mora živjeti u strahu.

Najgora stvar na svijetu za zeca je bio strah.

Negdje u njemu je čučalo to lupanje srca koje bi se uvijek stislo. A vučja direktna agresija postala je samo buka u kanalu.

Jednog dana, u šumi, zec je sreo srnu.

Jako mu se svidjela. Htio je biti prijatelj s njom.

Počeo je s laskanjem, naravno.

Srna je bila zbunjena. Njeno strašljivo srce osjetilo je da to laskanje nije iskreno, autentično.

I pobjegla je.

Zec je pokušavao dalje, manipulacijski, onako kako je naučio. Mislio je: ovdje moram biti još oprezniji.

Ali srna je uvijek bila korak ispred njega.

Očekivala je njegove poteze, taktike i pokušaje. Poklone. Darove. Lijepe riječi. Osmijeh.

Ništa joj nije godilo.

Zec se naljutio. Postao je agresivan, grub, zahtjevan.

Išao je za njom. Jednog dana ju je zgrabio.

Ona je pristala. Pristala je biti kraj njega, tog dana.

Ali njega je nešto kopkalo. Nije mu bilo to to.

Otišao je Lisici po još jedan savjet.

– Lisice, nije mi jasno. Sve sam pokušao. Tri koraka sam unaprijed. Sve pratim. Ali srna me izbjegava i tek kad sam se naljutio, onda je malo prišla bliže. U čemu je stvar?

Lisica mu je rekla:
– Zeko, srna je izuzetno osjetljiva životinja. Ona osjeti tvoju unutrašnjost. Ona vidi da ono što jesi izvana nije ono što jesi iznutra. Ona te čita, mali moj zeko, skroz do kraja. I ona namiriše strah.

– Koji strah? Ja nemam strah. Ja sam pobijedio strah.

– Nisi, zeko. Samo si ga jako dobro sakrio.

Zbunjen i izgubljen, vjerujući Lisicinim riječima, a u isto vrijeme ne želeći vjerovati, stajao je kraj jezera.

Gledao je površinu kako se smiruje nakon kiše.

I kako se voda polako smirila, u odrazu je vidio… vuka sa zečjim ušima.