Kad se spomene hipnoza, ljudi odmah počnu tražiti objašnjenje:

Što ako izgubim kontrolu?
Hoće li me netko natjerati da radim nešto protiv svoje volje?
Hoću li se uopće sjećati što se dogodilo?

I onda počinju negacije: hipnoza nije ovo, nije ono, ne radi to, ne dira Vašu slobodu.

Ali svaka ta negacija zapravo potvrđuje isto – da se u hipnozi događa nešto dovoljno moćno da izaziva strahopoštovanje.

Možda zato svi ti mitovi nikad ne nestaju, jer ispod njih ne leži laž, nego fascinacija.
Fascinacija idejom da nas netko ili nešto može odvesti dublje nego što sami sebi dopuštamo.

Pročitajte dalje ili pustite da Vam ja izgovorim:

Znate što je zanimljivo s hipnozom?

Otkad se počela koristiti, ljudi su počeli objašnjavati što ona nije.
Pa smo se bavili, i bavimo se i danas, mitovima o hipnozi.

Govorimo: ne, ne, ne – hipnoza nije gubitak potpune svijesti, nije kontrola uma, nije pomicanje fokusa na nešto što Vi ne želite, nije vražja praksa.

I stalno govorimo da to nije. A dok govorimo da to nije, potvrđujemo da postoji – jer radimo stvari koje podsjećaju baš na ono što nije.

Jer kad radite scensku hipnozu, izgleda kao da je osoba izgubila kontrolu nad sobom. Čini se kao da radi ono što hipnotizer od nje traži.

Vidite osobu koja se ponaša onako kako mitovi kažu – ali to nije hipnoza.
Ta osoba koja kokodače nikad to nije htjela.

Govori kineski, bavi se kung fuom niotkuda – kao Neo u Matrixu, odjednom “zna kung fu”.
Ali ne zna.

Samo je u ulozi osobe koja vjeruje da je to istina, da je to svijet.

Mit ili istina – tko zapravo ima kontrolu?

Što to znači? Jesmo li izmanipulirali osobu? Jesmo li kroz hipnozu stvorili prostor u kojem ona vjeruje nešto što nije istina?

U tom trenutku – da.
I kako onda reći da hipnoza nije kontrola, kad cijeli svijet koji dolazi pred hipnoterapeuta zapravo želi da netko drugi preuzme kontrolu nad njegovim problemom?

Jer kad hipnoterapeut preuzme kontrolu nad problemom, klijent se osjeća sigurnije.
Nije sam. Netko mu pomaže. Netko ga prati.

I sad imamo paradoks: Je li hipnoza gubitak kontrole? Je li to voljno prepuštanje kontrole? Dopuštanje da ne moram moći sve sam?

Ili je to stvar slobodne volje i izbora – i ništa se ne može učiniti protiv Vaše volje?

A Vi zapravo želite da se učini nešto protiv Vaše volje – jer Vaša volja Vas je dovela do ovisnosti. Želite da se dogodi nešto što Vaša volja ne može sama.

Tu nastaje konflikt između mita i istine. Između onoga što biste htjeli pustiti, a ne znate kako.

I onda sklopite nesvjesni ugovor s nekim tko mora preuzeti malo kontrole – da bi Vas oslobodio.

Kontrolirani gubitak kontrole

Gdje onda dolazi terapijska hipnoza? U tom „showu” u kojem morate uvjeriti svoj um da je moguće zaboraviti broj. Jedan od čestih primjera je amnezija – gubitak imena ili broja. „Jedan, dva, tri, pet, šest, sedam, osam.” I to postane normalno.

Osoba broji, ali nema četvorke. Ne spominje je.

I onda se dogodi spoznaja: možda postoji neki dio mene, neki odnos iz prošlosti, koji može biti zaboravljen.

Nema ničega između tri i pet. Nema ničega između četvrtka i ponedjeljka. Taj vikend mogu prekrižiti, jer to je misao koja me do sada opstruirala.

Sad me više ne muči.

Na neki način možemo imati mini amneziju na ono što nam više ne treba.
Naš sustav preživljavanja to i radi – traumu stavlja pod amneziju kako bismo mogli živjeti dalje.

Amnezija zatvara taj dio u kojem emocija više nije goruća. Umiruje. I nekad stvar može otići u arhivu.

Amnezija je prirodno stanje iscjeljenja – ako nije potiskivanje. Koristimo je ne da pobjegnemo, nego da integriramo. Kada je emocija integrirana, ona odlazi u arhivu, a ne u zaborav. Arhivirana je amnezijom. A kada je nešto arhivirano, to je korisno. Kad je potisnuto – ne znamo ni da postoji.

Da se vratim na početak – hipnoza donosi pred svijet ideju da nešto izlazi izvan kontrole.
I koliko god pokušavali rušiti mitove, time ih hranimo.
Jer nije hipnotizer taj koji radi.
To radi klijent.

Klijent dolazi na mjesto gdje može zaboraviti, promijeniti, integrirati.
I opet – to nije zaborav u smislu „nije se dogodilo”. To nije bijeg. To je iscjeljenje.

S druge strane – što će Vam to u svakodnevnom životu?

Puno svjetskih hipnoterapeuta tvrdi da ondje gdje postoji scenska hipnoza, postoji i snažna terapijska praksa.
Ide jedno s drugim. Jer ljudi vide da je to stvarno, da to radi stvaran čovjek – a ne apstraktni manipulator.

Jedna od prednosti manipulacije je – promjena. Ako netko učini nešto za sebe, a dogodi se promjena koja koristi i drugome – to više nije manipulacija. To je win–win situacija.

Razmišljam ponekad koliko je hipnoza sama sebi kontraproduktivna time što je previše mistificirana, pokušavajući ubiti mitove. Jer svaki put kad ubijamo neki mit o hipnozi, zapravo ga jačamo.

Otići ćete na mjesto koje nije isto kao ono na koje ste navikli. Je li to gubitak kontrole?
Vrlo vjerojatno jest.

Za osobe koje sve moraju raditi onako kako inače izgleda – to jest gubitak kontrole.
A mi govorimo da hipnoza nije gubitak kontrole.

Razlika je u nijansi.

To je kontrolirani gubitak kontrole.
To je prostor za vrištanje. Vreća za lupanje. Šuma u kojoj vrisnete i nadate se da će Vam ptice oprostiti što ste bili tako glasni…

To je mjesto u kojem dopuštate sebi gubitak kontrole da biste vidjeli što zapravo štitite. Što zapravo želite.

Vi ste hipnotizer svoje promjene

Svaki put kad čujete neki mit o hipnozi – da, on je istinit. I svaki put kad kažete sebi: „Čekaj, to znači da hipnotizer ima moć nada mnom?” – ima.

Ali taj hipnotizer ste Vi.
Oni koji su vani – hipnotizeri, hipnoterapeuti, svi za koje mislite da imaju moć nad Vama – samo su glasnici onoga što Vi već nosite u sebi.

Oni su pojačivači Vaše unutarnje potrebe. I kada se to uskladi, dogodi se upravo to: Vaša slobodna volja izgleda kao da je izvan Vas, a zapravo je to Vaša potreba.

Jer nitko na svijetu nikada ne mora učiniti ono što ne želi. Pa čak i kada izgleda da je zbog nečeg većeg dobra – uvijek imate pravo reći ne.

Možda zato svi mitovi o hipnozi jesu istiniti. Jer svaki od njih govori o jednom aspektu nas samih:
o strahu da izgubimo razum,
o želji da netko drugi preuzme uzde,
i o potrebi da nas netko vodi dok se vraćamo sebi.

Hipnoza nas ne lišava kontrole.
Ona nam pokazuje da je gubitak kontrole ponekad jedini način da ponovno osjetimo
slobodu.