Već sedam godina ne koristim alarm.
Ni vekericu, ni telefon, ni alarm-sat-radio (za one koji znaju o čemu pričam).
Pročitajte više o toj ideji ili dajte da Vam ja izgovorim:
U tom razdoblju imao sam obaveze, putovanja i rane polaske. Ustajao sam u različita vremena, hvatao vlakove, autobuse i avione, imao kratke pauze za odmor i dane kad je umor bio prisutan. Svejedno, bilo je važno probuditi se na vrijeme.
Ne postoji ni jedna situacija u kojoj sam trebao biti negdje točno na vrijeme, a da sam zato koristio alarm.
I ne, nisam kasnio.
I nisam za to mijenjao svoj raspored, nego odnos prema vlastitom unutarnjem vremenu.
Stvorio sam nova vjerovanja i navike o tome. Na kraju teksta opis tog putovanja…
Sat daje informaciju “koliko je sati”, a naš unutarnji osjećaj za vrijeme dolazi iz povjerenja u podsvijest.
Kroz rad s hipnozom i samohipnozom počeo sam primjećivati nešto zanimljivo: tijelo zna kada treba ustati. Um prepoznaje trenutak. Moja podsvijest reagira precizno kada je čujem i pustim da se javi.
S vremenom se razvilo to novo povjerenje.
Povjerenje da ću se probuditi kada je potrebno. Povjerenje u vlastiti unutarnji ritam. Povjerenje u podsvijest kao pouzdan izvor signala “Sada”.
Povjerenje u podsvijest otvara promjene koje dolaze iznutra i stvara novi odnos sa sobom.
Da ne govorim kako usput razvijate intuiciju. I osjećaj za vrijeme, prostor, energije. I, u konačnici, a na početku, ideju sebe u sada.
U svakodnevnom životu taj novi odnos donosi mirniji početak dana umjesto naglog buđenja iz sna, a u terapijskom radu dobiva još veću vrijednost.
Klijent koji počne vjerovati vlastitoj podsvijesti počinje donositi promjene koje ne ovise o vanjskim uputama. Hipnoterapeut tada prati proces umjesto da ga usmjerava. Glas, sugestija i priča postaju sredstvo komunikacije, izravno uneseni u podsvjesni um. Posijani. Posađeni.
U Školi hipnotičkog pripovijedanja učimo kako razvijati takav odnos kod sebe i kod klijenata. Učimo kako graditi povjerenje u podsvijest, kako raditi s unutarnjim doživljajem i kako koristiti hipnozu kao sastavni dio rada s ljudima.
Ah, da – ono što sam obećao na početku.
Korištenjem samohipnoze nisam prestao koristiti alarm zato što sam se disciplinirao, nego zato što sam izgradio povjerenje.
Prvo se pojavila autosugestija da se mogu probuditi na vrijeme onda kada je to dio mog dana. Prije spavanja bih sebi rekao kada se budim i dopustio toj rečenici da se slegne. Bez napora. Bez kontrole.
S vremenom se, kroz ponavljanje iskustva, učvrstilo povjerenje da mi vanjski alarm nije potreban. Provjeravao sam to na malim stvarima: kratkom odmoru, nekoliko minuta samohipnoze, povratku u budnost u točno određenom trenutku.
Iskustvo je napravilo svoje.
Na kraju se formiralo vjerovanje koje više nije bilo tehnika, nego odnos prema sebi.
Ustajem kada treba. Stižem gdje trebam. Vjerujem svojoj podsvijesti da zna kako i kada.
U tom trenutku alarm je jednostavno izašao iz mog života.
To je postalo moje novo vjerovanje, uvjerenje, i moja istina.
