Kako sam prestao koristiti alarm

Prestati koristiti alarm za mene bila je odluka o povjerenju. Povjerenju da moje tijelo zna, da podsvijest vodi kada je čujem i da ne moram biti izbačen iz sna da bih ušao u dan. Alarm je nestao. Odnos je ostao.

Već sedam godina ne koristim alarm.

Ni vekericu, ni telefon, ni alarm-sat-radio (za one koji znaju o čemu pričam).

Pročitajte više o toj ideji ili dajte da Vam ja izgovorim:

U tom razdoblju imao sam obaveze, putovanja i rane polaske. Ustajao sam u različita vremena, hvatao vlakove, autobuse i avione, imao kratke pauze za odmor i dane kad je umor bio prisutan. Svejedno, bilo je važno probuditi se na vrijeme.

Ne postoji ni jedna situacija u kojoj sam trebao biti negdje točno na vrijeme, a da sam zato koristio alarm.

I ne, nisam kasnio.

I nisam za to mijenjao svoj raspored, nego odnos prema vlastitom unutarnjem vremenu.

Stvorio sam nova vjerovanja i navike o tome. Na kraju teksta opis tog putovanja…

POVJERENJE U PODSVIJEST

Sat daje informaciju “koliko je sati”, a naš unutarnji osjećaj za vrijeme dolazi iz povjerenja u podsvijest.

Kroz rad s hipnozom i samohipnozom počeo sam primjećivati nešto zanimljivo: tijelo zna kada treba ustati. Um prepoznaje trenutak. Moja podsvijest reagira precizno kada je čujem i pustim da se javi.

S vremenom se razvilo to novo povjerenje.

Povjerenje da ću se probuditi kada je potrebno. Povjerenje u vlastiti unutarnji ritam. Povjerenje u podsvijest kao pouzdan izvor signala “Sada”.

Povjerenje u podsvijest otvara promjene koje dolaze iznutra i stvara novi odnos sa sobom.

Da ne govorim kako usput razvijate intuiciju. I osjećaj za vrijeme, prostor, energije. I, u konačnici, a na početku, ideju sebe u sada.

U svakodnevnom životu taj novi odnos donosi mirniji početak dana umjesto naglog buđenja iz sna, a u terapijskom radu dobiva još veću vrijednost.

Klijent koji počne vjerovati vlastitoj podsvijesti počinje donositi promjene koje ne ovise o vanjskim uputama. Hipnoterapeut tada prati proces umjesto da ga usmjerava. Glas, sugestija i priča postaju sredstvo komunikacije, izravno uneseni u podsvjesni um. Posijani. Posađeni.

U Školi hipnotičkog pripovijedanja učimo kako razvijati takav odnos kod sebe i kod klijenata. Učimo kako graditi povjerenje u podsvijest, kako raditi s unutarnjim doživljajem i kako koristiti hipnozu kao sastavni dio rada s ljudima.

SAMOHIPNOZOM DO BOLJEG ODNOSA SA SOBOM

Ah, da – ono što sam obećao na početku.

Korištenjem samohipnoze nisam prestao koristiti alarm zato što sam se disciplinirao, nego zato što sam izgradio povjerenje.

Prvo se pojavila autosugestija da se mogu probuditi na vrijeme onda kada je to dio mog dana. Prije spavanja bih sebi rekao kada se budim i dopustio toj rečenici da se slegne. Bez napora. Bez kontrole.

S vremenom se, kroz ponavljanje iskustva, učvrstilo povjerenje da mi vanjski alarm nije potreban. Provjeravao sam to na malim stvarima: kratkom odmoru, nekoliko minuta samohipnoze, povratku u budnost u točno određenom trenutku.

Iskustvo je napravilo svoje.

Na kraju se formiralo vjerovanje koje više nije bilo tehnika, nego odnos prema sebi.

Ustajem kada treba. Stižem gdje trebam. Vjerujem svojoj podsvijesti da zna kako i kada.

U tom trenutku alarm je jednostavno izašao iz mog života.

To je postalo moje novo vjerovanje, uvjerenje, i moja istina.

Još priča:

Danas žene igraju glavnu ulogu u hipnoterapiji kao praktičarke, istraživačice i edukatorice - a istraživanja pokazuju da je u suvremenim školama hipnoterapije više žena nego muškaraca. Ta vidljivost počiva na radu ovih ranih pionirki. Njihovi doprinosi podsjećaju nas da povijest hipnoze nisu oblikovale samo poznate osobe, već i mnogi odlučni glasovi koji su radili na unapređenju područja.
Polazeći od uvida Branka Vuletića iz Fonetike književnosti, istražujem govor kao mjesto u kojem se jezik obogaćuje ljudskom prisutnošću. Značenje se ne nalazi u riječima samima, nego u načinu na koji su izgovorene – u intonaciji, ritmu, pauzama, afektivnosti i ukupnom zvukovnom ostvaraju govora. Kada glas prestane biti nositelj informacije i postane nositelj stanja, govor se doživljava. Na toj razini otvara se prostor u kojem pripovijedanje prestaje biti sadržaj, a postaje iskustvo – temelj hipnotičkog pripovijedanja i unutarnje promjene.
Pozicije koje koristimo u hipnozi kao istraživanju: asociranost, disociranost i empatični svjedok. Kroz te pozicije iskustvo se može doživjeti, sagledati i integrirati na način koji donosi stabilnost, uvid i unutarnju orijentaciju.
U radu s regresijom terapeute često zbunjuje intenzitet iskustva koje se pred njima odvija. Brze promjene emocija, smijeh, suze i tišina mogu izgledati kaotično, ali iza njih stoji vrlo jasan proces asociranosti i aktivacije iskustva. Saznajte što se u regresiji zapravo događa, zašto emocije nisu znak problema i kako hipnoza kao istraživanje stvara prostor za uvid, integraciju i razvoj.
Zabilješke iz forenzičke obrade jedne basne.