Prije nego što razumijemo što je rečeno, nešto se u nama već dogodilo. Prije značenja, prije riječi, prije interpretacije – tu je glas. I s njim stanje.
Ima li glas sam po sebi energiju, emociju i poruku, ili se nešto drugo prenosi dok slušamo? Nešto što ne možemo jasno imenovati, ali što prepoznajemo odmah u načinu na koji je nešto izgovoreno. Govor nas povede stanjem koje glas nosi češće nego što nas uvjerava sadržajem (koliko god logičari to htjeli).
Upravo tu započinje i hipnoza kao iskustvo u kojem se pažnja premješta iz značenja u doživljaj. Glas prestaje biti sredstvo prijenosa informacija i postaje prostor u kojem se nešto događa.
Polazeći od uvida Branka Vuletića iz Fonetike književnosti, ovaj tekst istražuje govor kao mjesto u kojem se jezik obogaćuje ljudskom prisutnošću. Značenje se ne nalazi u riječima samima, nego u načinu na koji su izgovorene – u intonaciji, ritmu, pauzama, afektivnosti i ukupnom zvukovnom ostvaraju govora.
Kada govor nosi prisutnost, slušatelj razumije kako je to biti u onome o čemu se govori. Na toj razini pripovijedanje prestaje biti sadržaj i postaje iskustvo. I tu se otvara prostor hipnotičkog pripovijedanja.
Ali, da prvo vidimo što Vuletić donosi…
Vrednote govornog jezika čine intonacija, intenzitet, pauze, tempo, ritam i cjelokupno zvukovno ostvarenje izraza, a njihova je temeljna funkcija izražavanje afektivnosti, odnosno prisutnosti govornika u govoru. Leksički materijal služi kao baza, dok se značenje, u svom punom i kompleksnom obliku, ostvaruje putem ljudskog glasa.
Kako piše Vuletić:
„Ono što čini zvukovnu dimenziju poezije nisu glasovi: nego emocija izražena ljudskim glasom preko određenog jezičnog materijala; čitalac se ne zaustavlja na riječima, ni na glasovima, on se, tek oslanjajući na glasove i riječi, probija mnogo dalje: koliko daleko, to ovisi o njegovim doživljajnim sposobnostima. Zvukovna dimenzija poezije (i književnosti uopće) i nije lingvistički već umjetnički element; ne može se, dakle, izmjeriti, izbrojiti, definirati, njezino se prisustvo i važnost tek mogu naslutiti.“
Bogate izražajne mogućnosti ljudskog glasa u interpretaciji književnog teksta dolaze do punog izražaja upravo pri izrazu određene emocije ili čak smisla preko samih glasova.
„Očito je da nas Preradovićevi stihovi:
i zuji, zveči, zvoni, zvuči,
šumi, grmi, tutnji, huči –
to je jezik roda moga.
maksimalno prisiljavaju da im u čitanju damo zvučnost i snagu koju Preradović nalazi u hrvatskom jeziku, ali postoji također i mogućnost neutralnog (a to u ovom slučaju znači neadekvatnog) čitanja ovih stihova, i tada od impresivnih vrijednosti glasova nema ništa.“
Ako neutralnim čitanjem impresivne vrijednosti glasova nestaju, tada postaje jasno da se one ne nalaze u glasovima samima, nego u odnosu govornika prema onome što izgovara.
Upravo taj odnos Vuletić dalje razrađuje kroz pojam afektivnosti i prisutnosti govornika:
„Rečenica »Ova je planina visoka.« može biti objektivna konstatacija neke činjenice; međutim, ako je govornik direktno angažiran u određenoj situaciji (u ovom slučaju ako se sam penje uz visoku planinu), ovisi o stupnju afektivnosti, odnosno o stupnju angažiranosti govornika, što će ta formalno uvijek jednaka rečenica značiti. Uz minimalni stupanj afektivnosti ova rečenica izražava svoj objektivni, intelektualni, leksički smisao, ali istovremeno i prisutnost govornika, odnosno njegov veći ili manji napor pri penjanju.
Prisutnost govornika, dakle afektivnost, izražava se isključivo vrednotama govornog jezika, dok leksički izraz služi tek kao baza koja formalno omogućava razvijanje vrednota govornog jezika. Pri velikom stupnju afektivnosti ta će, formalno jednaka, rečenica poslije izgubiti svoje leksičko značenje i bit će isključivo subjektivni izraz govornika koji, premoren napornim penjanjem, ovom rečenicom (jasno, u odgovarajućoj zvukovnoj interpretaciji) izražava prije svega sebe, ostvarujući tako kompleksnije značenje te iste rečenice: umoran sam; teško mi je; ne mogu dalje; nikada kraja penjanju itd.
Vidimo, dakle, da se usporedno s porastom afektivnosti premašuje, negira leksičko značenje izraza, odnosno da afektivni izraz u svom najvišem stupnju uopće ne izražava neke objektivne činjenice (iako to formalno čini), nego prisutnost čovjeka – govornika, i to isključivo putem ljudskog glasa. Dakle, putem vrednota govornog jezika.“
Ako porast afektivnosti može nadmašiti i negirati leksičko značenje formalno nepromijenjene rečenice, tada se otvara i pitanje odnosa između afektivnosti i količine leksičkog materijala. Vuletić pokazuje da se s rastom afektivnog naboja leksički izraz često reducira, dok se izražajna snaga govora povećava.
„Ponekad se leksički materijal umanjuje:
Molim Vas, izađite.
Izvolite napolje.
Napolje!
Van!
Marš!
pa čak i bez odgovarajućeg konteksta, vidimo da afektivnost može biti obrnuto proporcionalna količini leksičkog materijala.
Ili:
Čudim se što Vas vidim ovdje.
Gle, Vi ste ovdje?
Kako! Vi – ovdje?
Vi!
O!“
Afektivnost o kojoj govori Vuletić ne može se proizvesti voljom ni tehnikom. Ona se ne dodaje govoru, nego se pojavljuje kada je govornik prisutan u onome što govori. Ta prisutnost nije sadržaj, nego stanje – stanje u kojem govornik osjeća sebe dok govori i ostaje u kontaktu s unutarnjim iskustvom koje se izražava glasom.
U tom smislu, prisutnost nije metoda regulacije govora, nego preduvjet njegove autentičnosti. Kada je pažnja usidrena u tijelu, disanju i trenutnom iskustvu, govor prirodno nosi afektivnost, a vrednote govornog jezika spontano se organiziraju. Glas tada prenosi poruku i stanje iz kojeg poruka nastaje. Prisutnost postaje čuvena.
Vuletić piše:
„Putem vrednota govornog jezika čovjek izražava svoju prisutnost; to nam pokazuje afektivni izraz u svom najvišem stupnju, dakle krajnje subjektivni izraz koji se može ostvariti i biti posve. razumljiv i bez određenog konvencionalnog leksičkog materijala; to nam, međutim, pokazuje i primjer o kojemu govori Jakobson: iako se radi o određenom leksičkom materijalu, možemo se s pravom upitati da li on uopće nešto znači, ako može izraziti pedeset različitih značenja.
Čovjek-govornik uvijek svojim glasom modificira određeni leksički materijal te, ovisno o stupnju angažiranosti, daje izrazu više ili manje subjektivni ton, dakle izražava sebe, svoje mišljenje, svoju emociju, svoju prisutnost putem vrednota govornog jezika.
Stvaranjem književnog djela pisac definira svoje postojanje, izražava svoju prisutnost; čitanje je akt kojim čitalac, preko književnog djela, izražava svoju prisutnost. Ni pisac ni čitalac ne mogu izraziti sebe materijalom koji nije njihov, ili točnije: koji nije samo njihov; jezik određene skupine ljudi ne pripada ni piscu ni čitaocu više nego svim ostalim članovima te skupine. Pisac i čitalac, ako žele naći svoju afirmaciju u pisanju, odnosno čitanju književnog djela, moraju, služeći se općim jezikom, stvoriti vlastit izraz, izraziti sebe.“
Jezik kao sustav ostaje zajednički, neutralan i dostupan svima. Ono što ga čini osobnim, iskustvenim i smislenim jest način na koji se govori. Tu se pojavljuje čovjek.
Ekstremna forma govora je krik.
„Obavijest govorom uvijek je slojevita. Osim poruke izražene leksičkim materijalom – riječima, uvijek postoji i poruka izražena ljudskim glasom; postoji obavijest o predmetu govora, o objektu, i obavijest o govorniku, subjektu. Leksički materijal nosi najčešće obavijest o objektu; ljudski glas nosi uvijek obavijest o subjektu. Ljudski nas glas može obavijestiti o biološkim osobinama govornika (da li je govornik dijete, odrastao čovjek ili starac, muškarac ili žena), o njegovu podrijetlu (dijalekatski izgovor). o fizičkim okolnostima u kojima se govor odvija (intenzitetske i druge modifikacije glasa govore nam npr. o udaljenosti sugovornika, ili o buci u toku razgovora), o sugovorniku (da li je sugovornik dijete ili odrasla osoba, podčinjeni ili pretpostavljeni, prijatelj ili neprijatelj, jedan ili grupa), o stanju govornika (pijan, trijezan, umoran), o emotivnom stavu govornika prema sugovorniku ili predmetu razgovora (sreća, tuga, bijes, ironija). Postoje neke modulacije glasa koje imaju gramatičku (leksičku) funkciju: silazna intonacija označava afirmaciju, uzlazna pitanja.“
Ako govor postaje govor tek onda kada je jezik obogaćen ljudskom prisutnošću, tada se ključni učinak govora ne nalazi u prijenosu informacija, nego u stvaranju iskustva. Riječi mogu opisivati, objašnjavati i imenovati, ali tek govor – prožet vrednotama govornog jezika – može uspostaviti stanje u kojem slušatelj ne razumije samo što se govori, nego kako je to biti u onome o čemu se govori.
Hipnotičko pripovijedanje nastaje upravo na toj razini. Ono ne djeluje zato što priča sadrži određene riječi ili strukture, nego zato što glas pripovjedača nosi afektivnost, odnos i prisutnost. Priča tada prestaje biti narativni sadržaj i postaje prostor u koji se ulazi. Značenje se ne dekodira, nego se doživljava.
U hipnotičkom pripovijedanju riječi služe kao okvir, ali vrednote govornog jezika nose proces. Redukcija leksičkog materijala, usporavanje ili ubrzavanje tempa, pauze, intonacija i ritam koriste se kao prirodni izraz stanja u kojem je govornik prisutan u priči. Upravo ta prisutnost omogućuje da se slušatelj afektivno poveže s pripovijedanjem i započne vlastiti unutarnji proces.
Na toj točki govor prestaje biti komunikacija o nečemu i postaje iskustvo samo po sebi.
Iz prostora pjesme i poetičnosti, pameti i promišljanja, glasa i krika – ovo postaje prostor promjene.
