Sve počinje traženjem. Nečeg što je izgubljeno, premješteno, zaboravljeno. Osjećaji, smisao, način kako da krenemo dalje podsjeća nas na zagubljene ključeve. Hodamo po sobama, premećemo po ladicama, vrtimo se u krug i govorimo sebi: mora biti ovdje. I dok još uvijek vjerujemo da su ključevi u sobi u neredu, ili preneseno rečeno, da je rješenje skriveno negdje unutar istog prostora gdje se pojavio problem, ne primjećujemo da je ono što nam zapravo treba — izvan tog kruga. I možda da na kraju nije pitanje gdje su ključevi, nego tko ih zapravo traži.

Kada se suočimo s problemom, prvo što trebamo učiniti nije traženje rješenja – nego uokvirivanje problema.

Postaviti okvir, granicu, raspon – gdje počinje, gdje završava, koji je njegov domet, gdje se proteže, što zahvaća, kojim prostorom se širi? Jer da bi se rješenje uopće moglo dogoditi, prvo mora postojati svijest o prostoru u kojem problem djeluje – a ne o ideji da ga moramo odmah riješiti. Rješenje nije nužno unutar istog tog okvira u kojem se problem nalazi. Rješenje može biti doneseno izvana, kroz novu perspektivu, pogled na stvarnost ili jednostavno kroz neki svježi uvid koji prije nije bio dostupan… Jer nije mogao biti dostupan dok god smo bili uronjeni u isti taj okvir koji je problem definirao.

Smrde ti ruke od prljave vode i neće ih kužna voda očistiti, koliko god ribao.

Prvi korak kod problema je dakle uvijek smanjiti generalizaciju (primjetite uvijek pa idemo ispočetka).

Dakle, prvi korak je korisno da najčešće bude smanjenje generalizacije: “nikad, uvijek, ne mogu, ne ide, ne znam, ništa ne valja, ništa ne mogu” – te velike rečenice pune generalizacija proizvode osjećaj bespomoćnosti i katastrofe.

Drugi korak, koji se lako nastavlja na prvi je smanjiti katastrofiranje. Dramu s velikim D. I s velikim R. I s… skužili ste. To se treba umiriti. A da bi se umirilo, prvo morate znati koju emociju treba umiriti, ili čak dopustiti toj drami da na trenutak izađe, jer i ona nosi temu, ona otvara vrata.

I tek tada se može formirati polje problema – neka vrsta kvadrata, kruga, terena, igrališta u kojem se problem može prepoznati, iznijeti, sagledati.

Istraživanje problema ili traženje rješenja?

Zamislite nanovo priču s početka – negdje u neurednoj sobi se nalaze ključevi. Negdje u tom prostoru. Tražite ključeve po kući i idete redom – ok, u kupaonici nisu. Nisu u WC školjci. Nisu u hodniku, ni kuhinji (ni na stolu, ni iza namještaja, a bogami ni u frižideru). Znači… tu su u ovoj trećoj sobi.

I sad to “mora biti da su u ovoj sobi” postoji za onoga koji traži i vjeruje. Osoba koja je zagubila ključeve vjeruje da su ključevi tu. Jer ih mora pronaći. Ali, je li to rješenje i za bravara? Za bravara to nije nužno istina. Njemu možda nije ni važno gdje su ključevi – on će izvaditi bravu i staviti novu, jer to je jedno od rješenja, i nije unutar istog prostora kao i problem. Razriješit će Gordijski čvor.

Problem se nalazi u okviru. Unutar tog okvira postoji. I postoji prostor gdje problem nije. Izvan okvira. I zato je važno znati gdje se nalazimo.

Kao soba u kojoj curi voda i sva je poplavljena. U drugim sobama je suho. U drugu sobu odeš po predah, po zrak, po snagu, po obrok… Ili kao arheološka iskopina – kopaš na jednom mjestu. Ne spavaš tamo gdje kopaš. Ne jedeš tamo. Tamo samo kopaš.

Rješenje dolazi izvana. Nakon neke utrošene energije, nekada i odmah, prelazimo i polazimo po pomoć Jer da smo imali sve resurse, ne bi imali problem. On postoji kad ono što trebamo nije dostupno unutar okvira. I zato idemo van. Koliko daleko? Koji smjer? Što tražimo? Tu dolazi terapeut.

U terapiji je ključ. Ili možda u bravi?

Hipnoterapeut je taj koji pomaže da se problem uokviri. Da se stvori polje. I da s klijentom zajedno ode van iz tog polja po ono što nedostaje. Po alate. Po uvide. Po drugačije razumijevanje. I terapeutova je vještina upravo u tome – da klijent ne ostane zaključan u sobi u kojoj traži ključeve, nego da s njim sagleda opcije i taktike: tražimo li ključeve ili mijenjamo bravu? Radimo li pauzu ili mijenjamo pogled na stvari? Proglašavamo li otključana vrata novim standardom.

I upravo tu dolazi hipnotičko pripovijedanje – kao alat za pronalazak tih novih pogleda, za otkopavanje ispod površine, za traženje skrivenih slojeva značenja. U pričama, metaforama, usporedbama, analogijama, sličnostima – sve te forme govore istu stvar, ili vrlo sličnu stvar, a služe jednoj funkciji: da nas pomaknu. Da nam pomognu da vidimo kako problem nije cijeli svijet. Da problem nije jedini narativ. Da problem nije samo jedna istina, nego da postoji još jedna istina – ona koja se još nije dogodila.

Jer ako sada nemamo ideju, to ne znači da je ne možemo kasnije imati. Ako sada nismo našli rješenje, to ne znači da ga nećemo naći. Možemo ga pronaći kroz drugu priču. Jer priča o problemu – ako je jedina koja postoji – ne dopušta da postoji priča o rješenju. I kao što fizika kaže – dvije stvari ne mogu zauzimati isto mjesto u isto vrijeme. Ili mogu, a onda se to zove patnja. I treba jako puno energije da se to dogodi. Nuklearna fuzija.

I da, ključevi su mi dok ovo smišljam u šetnji gradom, ostali u bravi stana. Izvana.